Kobnog 2. svibnja 1995. u 10.30 sati srpski teroristi na Zagreb i
njegovo predgrađe bacili su zabranjene kasetne bombe iz kojih se po
metropoli rasula kiša ubojitih zvončića. Strossmayerovim šetalištem,
Petrinjskom, Starom Vlaškom, gdje je pogođen i tramvaj pun putnika, te
u dvorištu gimnazije u Križanićevoj odjeknule su eksplozije. Zagreb je
bio meta srpskih terorista i 3. svibnja. Šest projektila ispaljenih iz
raketnog sustava M87 Orkan odjeknulo je točno u 12.10 sati. Njihovo
odredište ponovno je bilo središte grada. Pogođena je i Klinika za
dječje bolesti u Klaićevoj te zgrada u kojoj je balet HNK imao probu. U
ta dva dana u Zagrebu je poginulo šestero ljudi, a 174 osobe su ranjene.
Dvjema ženama, Sanji Risović i prvakinji baleta HNK-a Mirni
Sporiš-Paladi 3. svibnja zauvijek je ostao urezan u pamćenje. Po zlu.
Sanja Risović, tada 31-godišnja majka četveromjesečne djevojčice
Anamarije, nije ni slutila da će od tog dana sretne majčinske dane
zamijeniti dugogodišnjim oporavcima, mukotrpnim operacijama. Ona i
njezina beba, naime, ranjene su dok su u neuropedijatrijskoj ambulanti
čekale na pregled.
Strah za bebu
– U trenutku kad je odjeknula eksplozija u Klaićevoj, Anamariju sam
držala u naručju. Odjednom se našla na podu. Iako me rafal ošinuo po
leđima, u desnoj ruci i nozi nisam osjetila nikakvu bol. Sekunde su mi
se činile kao cijela vječnost. Panično sam počela dozivati brata, koji
je s nama čekao na pregled. Bilo me strah da onako pognuta, s bebom u
naručju, ne padnem na nju i ne usmrtim je svojom težinom. Šok je
uslijedio kad sam pogledala Anamariju i vidjela da joj je glavica
oblivena krvlju. Tad nisam shvaćala da je to zapravao moja krv –
prisjeća se najgore noćne more Sanja Risović. Njezin brat kao da je
slutio zlo toga dana. Bio je nemiran, stalno ju je, kaže, požurivao.
Ujutro, prije odlaska u Klaićevu, prvi se put odvažio uzeti Anamariju u
naručje. Činila mu se toliko mala i krhka. Drugi put toga dana Anamaria
se našla u njegovim rukama kad su ona i Sanja ranjene.
– Nakon ranjavanja mene su odvezli u bolnicu u Vinogradskoj, a brat je
s Anamarijom ostao u Klaićevoj gdje joj je operiran ranjeni prstić –
kaže Sanja, koja je u bolnici provela tri mjeseca. Od 3. svibnja za
Sanju su uslijedili najgori dani u životu. Preko noći je od zdrave
mlade majke postala 80-postotni civilni invalid. Devet je puta
operirana, na bolovanju je bila punih pet godina, a samo na desnoj
lopatici imala je pet plastičnih operacija kako bi se prikrila rupa
veličine dviju šaka, koja će je zauvijek podsjećati na dan stradavanja.
Krapinske toplice tih su godina postale njezin drugi dom. Desnu ruku
godinama je rehabilitirala kako bi se njome uopće mogla služiti, a i
danas je u njezinu tijelu, kaže, bezbroj gelera.
– Strašno sam se osjećala. Imala sam malu bebu koju nakon ranjavanja
više nikad nisam mogla nositi na rukama. Nisam je mogla hraniti,
previti, desna mi je ruka bila nemoćna – kaže Sanja. Za vrijeme njezine
rehabilitacije Anamaria je živjela s bakom i djedom.
Godinama po bolnicama
– Kad su Anamariju tete u vrtiću pitale gdje joj je mama, odgovorila
je: “U hotelu, zelenoj zgradi i kući.” Hotelom je smatrala Krapinske
toplice, a zelena zgrada bio je KBC Dubrava – kaže nam Sanja. Iako je
Sanja teško ranjena, nikad nije ni pomišljala da ode u mirovinu. Nakon
pet godina bolovanja vratila se na posao u administraciju Hrvatskih
željeznica. No, ogorčena je, kaže, jer za civilne žrtve rata nitko ne
mari. Iako ne osporava prava koja ostvaruju hrvatski ratni vojni
invalidi, smatra da bi se i o civilnim invalidima Domovinskog rata
trebalo povesti više računa.
– Nisam u grupi civilnih žrtava koje su tužile RH zbog odštete, jer
apsurdno mi je tužiti vlastitu državu. Ali kad vidim kako se ta ista
država odnosi prema nama, dođe mi da ih tužim sve odreda – ogorčena je
42-godišnja Sanja. Njezina jedanaestogodišnja kći Anamaria danas je
zdrava i vesela djevojčica.
Bila sam uporna
Primabalerina Mirna Sporiš-Palada, kao još 14 balerina, ranjena je za
vrijeme probe baleta.
– Nakon eksplozije, u dvorani je nastala totalna panika. Stakleni krov
razasuo se po nama. Svi smo u isti čas nahrupili na vrata kako bismo
pobjegli. U trenutku ranjavanja nisam uopće osjetila bol, samo užasnu
toplinu. Više nisam mogla hodati. Dečki su me odnijeli u podrum HNK, a
poslije sam prevezena u bolnicu Sv. Duh gdje sam operirana – kaže nam
32-godišnja Mirna. Geler joj je ozlijedio i lakat, a liječničke
prognoze nisu bile dobre.
– Prestrašili su me da više nikad neću moći ispraviti ruku u latku. No
bila sam uporna. Svakodnevno sam vježbala i uspjela sam potpuno
osposobiti ruku – rekla je Mirna koja je na baletne daske stala već tri
mjeseca nakon raketiranja Zagreba. I ona se slaže sa Sanjom Risović –
civilne žrtve rata posve su zanemarene. Zbog svojih ozljeda ostvarila
je 20 posto invalidnosti, što već šest godina “vrijedi” mizernih 99
kuna.
Šest poginulih
Za raketnog napada na Zagreb, 2. i 3. svibnja 1995. poginulo je šestero
ljudi, a teže i lakše ranjeno je ukupno 176 Zagrepčana.
Poginuli su:
Damir Dračić (r. 1950.)
Ana Mutevelić (r. 1941.)
Stjepan Krhen (r. 1960.)
Radmila Stanojšić (r. 1945.)
Ivanka Kovač
Ivan Markulin (r. 1967.)