Zove me nekidan novinar koji bi pisao o predizbornim najavama promjena u sustavu poreza na dodanu vrijednost. Zašto baš mene, pretpostavljam, nije upitno. Okrećem razgovor na šalu – prošlo je puno godina, više se ne sjećam što je PDV, čini mi se da je nekada bio samo 22%, koliko je ono danas... Uglavnom, nisam htio komentirati brojne najave o budućim smanjenjima te “štetočine“. Iz jednog jedinog razloga – tu u PDV-u doista nema ama baš ništa vrijedno rasprave u vrijeme izbora. Deseci su daleko važnijih tema. Svako trošenje vremena na PDV je tek oživljavanje mita o nekoj silnoj moći tog poreza u ekonomskoj i socijalnoj politici i, posljedično, zanemarivanje doista fundamentalnih ekonomskih i društvenih problema hrvatske budućnosti.
U više sam navrata pisao o poreznom sustavu. Pa tako i o teoretski “idealnom“, koji se sastoji od samo dva poreza – PDV-a s jedinstvenom stopom i poreza na dobit korporacija uz istu stopu. Nema poreza na dohodak, doprinosa, naknada, bruto plaća, neto plaća, ništa, ništa. Plus, sva socijalna politika sažeta u transfere iz proračuna svakom državljaninu – u istom iznosu nekog egzistencijalnog minimuma. I mladom i starom, i zaposlenoj i nezaposlenoj, i bogatom i siromašnom. Nikakvi dohodovni ili imovinski cenzusi, nikakvo porezno ili transferno “poticanje“ ovog ili onoga. Takav idealni porezni sustav po definiciji je superioran svakom drugom po jedinom bitnom kriteriju – maksimiranje dugoročne stope rasta proizvodnje i potrošnje. Svaka se dakle rasprava o poreznim sustavima svodi na mutne i neargumentirane političke dude varalice neinformiranom puku u borbi za bilo čiji glas. Ako narod vjeruje da je babaroga zvana PDV previsoka, ha, moramo mu ponuditi i tu dudu varalicu, kažu politički “stratezi“. Jasno je da porezni teoretski ideal (najveće moguće proizvodnje i potrošnje!) nema ni jedan posto šanse da bude primijenjen. Politička demagogija bila je i ostala sto puta jača, kako u svijetu tako i kod nas. Ne želim ni spominjati “argumente“ jednakosti i pravednosti kojih ćete se pojačano naslušati ovih tjedana do izbora. Što jači “argumenti“, to ćemo dalje biti od idealnog sustava. Odnosno, to dalje od maksimalne potencijalne proizvodnje i potrošnje.
Ostaje priča o poreznom rasterećenju u uvjetima previsokog i još uvijek rastućeg javnog duga. Koliko god se omjer deficita i BDP-a smanjivao, još uvijek se radi o deficitima, dakle o povećanjima javnog duga. Prelaskom s apsolutnih iznosa na prvu i drugu derivaciju stvara se dojam pozitivnih trendova glede deficita i duga. Možda je to nešto ne-negativno. Ali još uvijek je to deficit i još uvijek dug (teret našoj dječici) raste. Opće porezno rasterećenje, koje je još jedna od često korištenih mantri, u uvjetima ovolikog duga, moguće je ostvariti tek nakon fundamentalnog smanjenja proračunskih rashoda. Dakle, najprije rashodi dolje, pa tek onda smanjenje poreznog opterećenja. Kojih poreza? Pa, rekli smo, svih onih koji se ne nalaze u idealnom sustavu! PDV se nalazi... Svi ostali porezi su problem. A pogotovo sva ostala neporezna pitanja.
Demografija za početak. Još je u povojima politička svijest o stupnju problema, i pogotovo svijest o karakteru i dinamici mogućih mjera. Djecu se na da kupiti ad hoc isplatama iz proračuna. Ni poreznim olakšicama. Ni svjetonazorskim kampanjama. Ni svime zajedno. Potrebno je puno više, promišljenije i ozbiljnije. Pogotovu u suvremenom svijetu koji je, kaže se, ne bez razloga, poludio.
U dovoljno dugom roku svaki se demografski problem svodi na ekonomski. Ako je tome tako, smiješne su raspravice o visini neke porezne stope. Još su besmislenije rasprave o nekoj monetarnoj politici kao poticaju rastu. Čak i štetne. Jer zanemaruju ključne čimbenike gospodarskog razvitka.
O njima pokušavam u ovoj kolumni pisati već desetu godinu. Ima ih dosta, da ih ne ponavljam. No, kada bih morao u jednoj jedinoj rečenici iskazati supstrat bitnih čimbenika gospodarskog razvitka, dovoljne bi bile samo ove riječi – uređena država privatnog poduzetništva vođena od istinskih domoljuba koji se brinu za svoje praunuke. Želim reći, budućnost Hrvatske (ili bilo koje druge države) ovisi prije svega o stabilnosti i funkcioniranju svih institucija države i u državi – od sudova preko zemljišnih knjiga do škola i fakulteta. I, naravno, zakonodavne i izvršne vlasti u svojim redovitim poslovima.
O tim bih bitnim čimbenicima gospodarskog razvitka želio čuti jasne političke stavove. Prije svega od najvećih političkih stranaka. Ne zanima me prijetvorno laprdanje o sniženoj stopi PDV-a za dječja kolica ili o “besplatnom“ priključku na kanalizaciju. Ne zanimaju me ni floskule o reindustrijalizaciji, oslanjanju na malo i srednje poduzetništvo, o revitalizaciji sela, itd. Zanimaju me ljudi koji mare i znaju gdje se nalaze i kuda nam je ići.