Rasprodaje li se budućnost ako se dijeli više nego se ima

S prosvjetarima nisu počele socijalne pobune za masovnim podizanjem državnih plaća u Hrvatskoj; moglo se očekivati da s njima neće ni završiti. Kad se sirotinja ženi, svi hoće u svatove. Otkriva se koliko je korporativistički duh razvijen i kako djeluje na principu babuški: jedna se izvlači iz druge. A pred izbore, vlasti ionako paze na to da ne iritiraju birače, pa i one sudjeluju u svojevrsnoj licitaciji s plaćama državnih namještenika koji su odreda nezadovoljni svojim (materijalnim) statusom. Nije teško dokumentirati njihovo nezadovoljstvo, osobito ako se hrvatska primanja usporede s primanjima u velikoj većini europskih država, kojima će mala Hrvatska uskoro predsjedavati.

No, ima li država takvu razinu proizvodnje da bi se široke ruke mogla, ili smjela, odnositi prema svima koji kucaju na njezina vrata?

Pravo pitanje još čeka odgovor, možda za vrijeme koje će nastupiti poslije izbora: ulaže li Hrvatska u budućnost kad šakom i kapom podiže plaće državnim namještenicima, ili (ras)prodaje budućnost zato što dijeli više nego što ima? Nitko ne može reći da učitelji i nastavnici, koji su tjednima vodili borbu za svoj status ne utječu na budućnost zemlje, zna li se da oni prenose znanja i od djece formiraju odrasle ljude koji će jednoga dana preuzeti odgovornost u društvu i u državi. Ako postoji profesija koja može opravdati svoje zahtjeve, onda su to prosvjetari. Oni su posebno važni. Vjerojatno i zapostavljeni, obezvrijeđeni.

Ali, tko će priznati da je nevažan? A da nije zapostavljen? I policajci govore da su važni za državu; bez njih bi vladao nered. I oni će lako dokazati da zaslužuju više. I carinici znaju da bi bez njih vladao kaos na državnoj granici; ni oni se ne ubrajaju u bogataše u siromašnoj zemlji, pa i oni staju u red za povišice. I željezničari se obraćaju državi, oni ni ne postoje na tržištu u zemlji u kojoj željeznice prometuju brzinom konjskih zaprega.

Liječnici vide što se sve događa oko njih, pa ni oni ne žele biti korisne budale koje rade prekovremeno za tuđu slavu. Oglasio se i ceh cestovnih prometnika, i oni dižu nogu da ih Vlada potkuje, da bi slovenske vlasti, poznate po tome da sviraju po hrvatskim željama (!), ubrzale pogranične procedure.

Tako pred državom defiliraju sve važnije profesije koje žive (i rade) pod državnim protektoratom i od države traže pomoć. Za povišicu je uvijek vrijeme, a osobito uoči izbora kad sve vlasti važu je li im korisnije odriješiti kesu i kupovati glasove ili stezati remen i odvraćati birače.

Hrvatska se Vlada iz sasvim pragmatičnih razloga odlučila za popuštanje i više nego će moći opravdati kad računi dođu na naplatu. Mogla se i ona opredijeliti za Macronovu metodu nepopustljivosti, i izvesti narod na ulicu: jedan je francuski predsjednik (Jacques Chirac) na mirovinskoj reformi slomio zube; nije sigurno da će i sadašnji proći bolje: toliki je otpor, ne samo sindikata. Jedna od najbogatijih zemalja u Europi ušla je u socijalni rat, bez velike nade da će ga završiti kompromisno. Tipično francuska situacija ovnova na brvnu: nema prolaza dok jedan ne padne u vodu.

I u politici, svima je najteže popustiti prvi put.

Plenkovićeva je Vlada kapitulirala pred sindikatima kad je odustala od reforme mirovinskoga sustava, ali ne zato što je projekt bio nedorečen, možda i nedomišljen, nego zato da pred izbore sačuva socijalni mir. A kad je linearno podigla plaće svim državnim činovnicima, pipa je stala curiti na sve strane: korporativističke aspiracije počele su ugrožavati odgovornost za državne financije.

Socijalno je sasvim razumljivo da Vlada sluša svoje zaposlenike; oni su u odnosu obostrane ovisnosti. Politički je razumljivo da to pokazuje uoči izbora; kupuje glasove na legalan način. U strateškom smislu, postavlja se ozbiljno pitanje: može li se novac poreznih obveznika i drukčije upotrijebiti, da dade novu vrijednost za sve kategorije stanovništva, ne samo za neke, bliže vlasti, ili upornije u obrani svojih interesa?

Da bi se moglo više dijeliti, mora se prije toga više stvoriti. Hrvatski pokazatelji jesu nešto pozitivniji, ali ne toliko da bi se država, dok vozi na rezervi, smjela ponašati kao pijani milijarder. Problem je i u tome što našim mentalitetom prevladava kultura potrošnje, a ne kultura proizvodnje. Vlasti, sve bez razlike, nisu učinile dovoljno da rasterete državu – isti je broj administrativnih jedinica, nije smanjen broj zaposlenih – da bi država mogla olako dijeliti povišice. S gledišta zaposlenih, to je hvale vrijedno. Je li i s gledišta države?

Hrvatska je suočena s dva proturječna zahtjeva – da se bori protiv siromaštva i da bježi iz zaostalosti. To nije isti put. Ako bi se borba protiv siromaštva vodila tako da blokira razvoj, mogla bi izazivati nova zaostajanja. Ako bi se borba protiv zaostajanja vodila tako da ne vidi socijalne realnosti, mogla bi proizvoditi novo siromaštvo.

Političari su pred istom odgovornošću kao i liječnici – nisu zato da pospješe smrt, nego da pod svaku cijenu produlje život. I oni moraju znati dijagnozu prije nego što se odluče za terapiju.