Ove godine nekako teško dolazi proljeće. Opterećena globalnom pandemijom i još razarajućim potresom u Zagrebu, ono ostavlja štetne tragove u dušama naroda i posebno u pojedinim obiteljima. Moralne, a možda i sudbonosne. Ali izgleda da ti tragovi odlaze u prošlost, iz koje, kao feniks iz pepela, izranja sjećanje. Sjećanje – beskompromisno, kao osigurač i oprez. I kao odgovornost. Riječ „sjećanje“ s posebnim pijetetom zvuči u svibnju.
Svake godine. Jer ujedinjuje narode svijeta u žalosti za poginulima u velikoj drami, koja je trajala šest godina - Drugom svjetskom ratu. U ovoj paklenoj drami izgubljeni su milijuni ljudskih života, opustošene su zemlje, prouzrokovano je stradanje bezbrojnih obitelji.
Ukrajina je izgubila u toj borbi više od 8 milijuna svojih sinova i kćeri. Winston Churchill bio je uvjeren da „od svih naroda najviše su stradali Ukrajinci. Ali u isto vrijeme su napravili veliki doprinos pobjedi s cijenom milijuna života svojih predstavnika“. Milijune su izgubili i drugi narodi.
Sadašnjim i budućim generacijama potrebno je sjećanje kao upozorenje. Sjećanje, ne samo da čuva tragične činjenice prošlosti, nego i pomaže izgraditi bolju budućnost. Sjećanje – čvrsti temelj, čiju nadogradnju stvaraju razboritost, mudrost, čovječnost i mir. Jer rat ne započinje na bojišnici, nego se javlja u ljudskom srcu. „Ljudi ljudima su priredili takvu sudbinu“, - jednom je razmišljao o strahotama rata pisac.
Prolazi 75 godina od Drugog svjetskog rata, a ljudi i dalje priređuju ljudima mučeničku sudbinu. Nezasitnim, zlim okom ne samo da gledaju u tuđe krajeve, nego i agresivno okupiraju njegove dijelove. Krima i Donbasa. I bez obzira na to spremaju se slaviti pobjedu u Drugom svjetskom ratu. Rat – nije praznik, rat – nije parada, a tragedija i nesreća. Pobjeda – nije demonstracija ljudskoubilačke tehnike i koračanje vojnika po trgovima. Pobjeda – to je sjećanje i besmrtnost. I upozorenje na ponavljanje.
Jer 75 godina nakon Drugog svjetskog rata, mi Ukrajinci, ponovo smo sudionici ratnih zbivanja – tisuće umrlih branitelja svoje zemlje, udovice, siročad. Zbog toga što branimo svoju zemlju kao što su nekada četiri ukrajinske fronte branile Europu od nacizma. Zbog toga što smo postali „brana“ Europe od najnovije agresije i štitimo njezine civilizacijske vrijednosti.
Na dan sjećanja na žrtve, 8. svibnja, u Iloku i Batini pognut ćemo glavu za ubijenima u Drugom svjetskom ratu i zahvalit ćemo još živim svjedocima ove strašne borbe. A pobjedom trebalo bi postati pridržavanje od strane agresora temeljnih načela međunarodnog prava – nepovredivost granica, neprimjenjivanje snage i poštivanje ljudskih prava. Pobjeda je i solidarnost međunarodne zajednice u zaštiti teritorijalnog integriteta Ukrajine.
ww︅︆w.lo︅︆ve︅︆xx.c︅︆lub