'U raljama beskrajnog rata': Taman kad se otvori mali prozor nade, on se ponovno rasplamsa

Taman kad se otvori mali prozor nade, rat u Kongu doživi novo rasplamsavanje. Od 2022. "probuđeni" pobunjenici M23 pokrenuli su veliku ofenzivu s ciljem zauzimanja strateških pozicija unutar pokrajine Sjeverni Kivu. Posljedica toga su spaljena sela, prekinute transportne linije i više od milijun izbjeglica.

Kad bismo htjeli priču skroz pojednostaviti, rekli bismo da mala zemlja velike moći, Ruanda, vodi posrednički rat preko militantne skupine M23, a sve u svrhu izvlačenja izdašnih resursa kojima Kongo obiluje. Ruanda je, naime, nakon brutalnog genocida koji su učinili Hutui nad Tutsijima, krenula u osvetnički pohod nad prvima, koji su izbjegli (zajedno s dva milijuna civila) u Kongo.

Osim što je prouzročila još jedan genocid, a o kojem se u Ruandi ne smije nikako govoriti, ona je pozicionirala svoje trupe u toj zemlji, započela s diktiranjem vlastima i, najbitnije, s izvlačenjem rudače. Od tad, militanti pod razlilitim imenom, ali s istom agendom i istim ljudima, destabiliziraju istok Konga. Oni su uglavnom sastavljeni od kongoanskih Tutsija, potpomognutih Tutsijima iz Ruande.

POVEZANI ČLANCI:

Iako su najjača skupina na terenu, uz njih još djeluju i zloglasni islamistički militanti ADF, oko gradova Benija i Butemba i na desetine lokalnih grupa koje mijenjaju savezništva, ali u pravilu ih se većina bori za izbacivanje uljeza iz svoje države. Takve, mai mai skupine, su sastavljene od pripadnika lokalnih naroda za samozaštitu i najbliži ekvivalent njima bili bi partizani. 

U takvom sveopćem kaosu izvlače se koltan, kobalt i zlato. Kobalt i koltan se koriste u proizvodnji elektroničkioh uređaja dok zlato ima širu upotrebu, veću vrijednost i malu masu pa je samim time i metal koji se najlakše prenosi preko granice. Cilj militanata je zauzeti velike rudnike u Rubayi, ali također i ostale akoje moguće, koji su maleni i uglavnom se iskapanja vrše ručno.

Također i svi ostali od desetine malih skupina iskapaju rudaču na svom terenu jer to im je uz reketarenje jedini način opstanka. Nakon što se rudača preveze preko granice, u Ruandu (ili u Ugandu koja također ima svoje prste u pekmezu), ona se rafinira i šalje dalje u preprodaju preko zaljevskih zemalja i u Kinu. Bit svega, kao i inače u trgovini, je cijena: čim je niži input, veća je zarada. A niži input najčešće znači rat negdje u Africi.

"Moja žena, Dora, i ja smo u Gomi 2023. snimali po izbjegličkim kampovima, M23 su bili udaljeni tek dvadesetak kilometara od grada i držali su ga u poluokruženju. Paradoksalno, jedini kopneni izlaz bio je onaj preko granice, u Ruandu. U večernjim satima mogle su se čuti detonacije, a jedne večeri bitka se vodila i u predgrađima. U Gomi, normalan svijet vrata svojih kuća zatvara čim padne noć, malo nakon šest sati, jer ulične bande operiraju ulicama. Oni upadaju u kućem kradu televizore, gorivo, hranu. Sve što može poslužiti za uzdržavanje i za preprodaju. Ljudi, uglavnom, žive u strahu ili su primorani moliti za dolar. Iako se o Kongu može i mora govoriti puno, jer to je jedan od najvećih sukoba na planeti, on ostaje zanemaren i bačen u kut kao "još samo jedan divljački rat". Upravo narativ koji pomaže da se takve stvari i događaju. Dokumentarac koji smo snimili skup je razgovora s ljudima na terenu, a i to je bilo iznimno teško raditi. Prvenstveno zbog toga jer odskačete od okoline, svak se pita jeste li vojnik, svećenik ili neka NGO služba. Reportera je na terenu malo jer službeno se u Kongo uopće ne može ući. I kad stanovnici vide stranca, koji dolazi iz jedne sigurne i prosperitetne zemlje, a on sam nije jeo danima, prva reakcija je upit da mu se nešto da, da mu se kupi hrana."

FOTOGALERIJA Rat u Ukrajini: Ukrajinci već dvije godine žive između sirena za uzbunu