Ratkape za sitniš: Na Hreliću mogu se naći kao višak ili roba iz Kine

Neka sjenka lagano se micala između automobila na parkiralištu u Zagrebu. Mrak joj je bio saveznik za ono što je došla odraditi. Na trenutak je zastala kod auta. U sekundi je nestala u čučnju, a jednako brzo se opet pojavila između parkiranih vozila. Ne okrećući se muškarac je užurbanim korakom hodao prema cesti, podalje od zgrada. Bio je bogatiji za dvije ratkape.

S krupnog otpada

Scena je to koju se može vidjeti često. Svako jutro nekoliko naših sugrađana proklinje sreću kada se umornim korakom spusti do svojeg auta. Ratkape ili neki drugi ukras jednostavno više nisu sastavni dio njihova automobila. Policija ne vodi točnu evidenciju o krađi ratkapa, a činjenica je da i većina ljudi ne prijavljuje kada im ih netko ukrade. Šteta nije baš prevelika, posebno ako je to prvi put. Ponos je malo pregažen, ali nije to strašna tragedija. U potrazi za jeftinijim autodijelovima potegnuli smo do zagrebačkog buvljaka na Hreliću gdje se može kupiti apsolutno sve. Cijena? Prava sitnica.

Dok se ratkape mogu naći za 30 do 50 kuna, gume stoje stotinjak kuna. Originalnih ratkapa, koje često znaju nestajati s automobila, ima vrlo malo. Nekoliko "trgovaca" prodaje ih na veliko, zapakirane su, a proizvodnja je, čini se, kineska.

– Ratkapu imam samo jednu, našao sam je na krupnom otpadu – rekao je jedan od umirovljenika koji je pred sobom imao gomilu stare robe. Njegov kolega prodaje hrpu guma, i to, kako objašnjava, s garancijom.

– Robu nabavljam od vulkanizera, dakle sve je čisto, i prodajem svoju – govori pa pogled usmjerava prema hrpi alata ispred sebe. Nekad je, rekao je ogorčeno, taj alat trebao, no danas posla nema i samo mu smeta, a on nema što jesti.

– Hrvatska je propala. Nekad sam radio za vojsku, a sada više nemam za koga – govori ogorčeno.

Da mu je netko prije pet godina rekao da će svoje stvari prodavati za sitniš na Hreliću, ne bi mu vjerovao. Ali, eto, život je katkad grub, stvarnost nezavidna. Ima 37 godina, a nedjelju ujutro ne provodi pijući kavu u kvartu već sjedeći na zemlji – na Jakuševcu.

– Ratkape mi više ne trebaju, nije neophodno da ih imam, a moram se riješiti svega što mi nije potrebno da bih preživio – rekao je taj mladi kemičar koji je prije dvije godine, nakon petnaest ljeta staža, dobio otkaz u Plivi.

Mala otpremnina

Prilično malu otpremninu začas su pojeli stari dugovi. Ovih mu dana pomažu roditelji koliko mogu i prijatelji kad uzmognu, priznaje, ali se, poput većine na sajmu, nije htio slikati. Ima traperice, neuništivu komandosicu i naočale. Djeluje pristojno i inteligentno. Ispred njega stari telefon, svijetlosmeđi sako, koji je kupio u neka bolja vremena, kravata i ratkape s njegove škode. Sve to nudi onima koji ih žele – za pedeset kuna, a možda i manje. Vrijeme je toplo, sunce grije, a energična atmosfera legendarnog sajma, unatoč svemu, ulijeva neki optimizam. Osjeća ga i on. – Ma bit će bolje, to je samo faza, proći će – pomirljivo će.