Hrvatska je u recesiji 2009. – 2015. u odnosu na prosjek zemalja s kojima se uspoređuje zaostala u rastu za 25 postotnih bodova. Štoviše, Hrvatska je jedina od zemalja članica EU u srednjoj i jugoistočnoj Europi koja je i sedmu godinu od izbijanja Velike recesije duboko ispod polazne pozicije 2009. Zašto se to dogodilo?
Razloga je puno, no glavni je, rekao bih, što su kreiranje i vođenje kriznih ekonomskih politika u Hrvatskoj u svoje ruke agresivno preuzeli poslovni ili mikroekonomisti. Oni su svoja znanja o ekonomici poduzeća i kućanstava primijenili na ekonomiju države i pritom potpuno s javne scene istisnuli kvalificirane i iskusne makroekonomiste.
To se dogodilo u krizi nakon bankrota Lehman Brothersa, a ponovilo u europskoj državnoj dužničkoj krizi 2011. nakon zadnjeg bankrota Grčke. Ne bi se smjelo ponoviti i ovoga ljeta u parlamentarnim izborima i u formiranju nove Vlade.
Bivši hrvatski ministar financija hvali se kako je jedino on u krizi srezao proračun i “uštedio” milijarde kuna. No, bilo je to kada su sve druge države već počele činiti suprotno i svoju ekonomiju podupirati većim proračunskim deficitom. Drugi bivši ministar financija, uvjeren da “država, kao ni obitelj, ne može trošiti više nego što ima”, poticao je zaduživanje u inozemstvu i u stranoj valuti “jer mi nemamo vlastite štednje”. A kako bismo je i imali ako uopće ne emitiramo vlastitu valutu?
Bivši direktor jedne od najvećih hrvatskih banaka ponosi se što je 2008. povisio kamatu svojim zajmoprimcima samo zato “da ih upozori da dolaze teška vremena i da se ubuduće više neće moći tako olako zaduživati”. I jedan bivši guverner hrvatske centralne banke odbio je u najosjetljivijem trenutku 2008. provesti obrnutu repo operaciju samo zato da bi “kaznio banke” jer su se drznule za svoje devize na tržištu tražiti jedan posto višu cijenu. Prekonoćna kamata skočila je na šokantnih 20 posto. I bankar i guverner učinili su to upravo u vrijeme kad su se druge države već borile da snize troškove zaduživanja kako bi usporile pad privatne potrošnje i ublažile krizu.
I većina ostalih europskih zemalja doživjela je 2009. i 2012. pad proizvodnje i porast nezaposlenosti, ali su se iz tih kriza izvlačile brže i bez trajnijih posljedica. U Hrvatskoj je kriza bila dublja i trajnija nego svima ostalima, a štete koje su nastale, na primjer demografske, ne mogu se otkloniti niti u par generacija. Zašto?
U Hrvatskoj su u krizi o ekonomskoj sudbini nacije očito odlučivali ljudi koji nisu imali specifičnih znanja o tome kakve su ekonomske politike u krizi doista potrebne. A to nisu trivijalna znanja, to nije nešto što se može naučiti na tržnici ili upoznati vođenjem knjigovodstva rafinerije ili upravljanjem nekom županijom.
No, kako u politiku vratiti znanje?
Možemo samo apelirati na političare koji će sastavljati novu Vladu: uključite u svoj rad vrhunske makroekonomiste jer samo vam oni mogu dati hrabrost da u kriznim trenucima povučete prave poteze, da nam se 2009. ne ponovi.