Ratna stradanja Hrvata Bugojna

Po popisu stanovništva iz 1991. godine u Bugojnu su živjela 15.963 Hrvata, što je činilo 34,2 posto ukupnog stanovništva; 42,1 posto stanovništva bilo je bošnjačke, a 18,9 srpske nacionalnosti. Rat je u toj srednjobosanskoj općini (jednoj od najrazvijenijih prije rata) potpuno promijenio nacionalnu strukturu. Srba u tome gradu danas živi vrlo malo. Hrvata se u Bugojno, po podacima župnih ureda, vratilo nekoliko tisuća.

Ubojstva i iseljenje
Bugojanski Hrvati najprije su stradali u sukobu sa srpskom vojskom koja je 1992. godine žestoko granatirala grad. No, najveći eksodus preživjeli su u ratu s Armijom BiH koji je počeo u ljeto 1993. godine. Tijekom sukoba ubijeno je 311 Hrvata. Po podacima uzetim iz knjige “Poginuli pripadnici HVO-a i civilne žrtve rata od 1991. do 1997. godine”, autora Bugojanca Ante Viskovića Daltona, među ubijenima bilo je i oko 70 civila.

Djeca i starci također su hladnokrvno ubijani. Najmlađa žrtva bio je devetogodišnji Danijel Jurišić, a najstarija 90-godišnja Mara Barišić. Među stradalima su i Dario Barišić (10 godina), Dražen Klarić (12 godina), Mario Kasalo (15 godina). Pripadnici Armije BiH ubili su i nemoćne starce, 76-godišnju Faniku Harambašić, 86-godišnjeg Franu Kirna te 87-godišnjeg Ivu Viskovića.

Pljačka i palež
Ranjene su 293 osobe. Pored ljudskih žrtava, bugojanski Hrvati tijekom rata pretrpjeli su i goleme materijalne gubitke; 2500 obiteljskih kuća u vlasništvu Hrvata opljačkano je i porušeno, a 1700 njih srušeno je do temelja. Katoličke crkve u Kandiji, Glavicama i Humcu znatno su oštećene, a u temelje crkve Sv. Ante u središtu Bugojna bio je postavljen eksploziv. Stradale su i kapelice te neki od nadgrobnih spomenika u svih 12 katoličkih groblja na području te općine.

Petnaest tisuća Hrvata tijekom rata protjerano je iz Bugojna, a njihov povratak usporili su i brojni poslijeratni izgredi. Do rujna 1996. godine zabilježeno ih je 995, a napada na hrvatske povratnike i njihovu imovinu, nažalost, još ima. Posljednji koji se dogodio prošlogodišnje je okrutno ubojstvo 78-godišnjeg Ilije Šute.

Poseban segment stradanja bugojanskih Hrvata odnosi se na logore i iz njih odvedene zatočenike, kojima se 1993. godine gubi svaki trag.

Gora od sjećanja na svakodnevna fizička i psihička zlostavljanja, prisilno vađenje krvi i vođenja na kopanje rovova preživjelima je, kažu, jedino činjenica da se o 20 odvedenih iz bugojanskih logora još ne zna ništa.