Ratni junaci prešućeni jer nije bilo političke volje

Počasna domoljubna titula ratnoga heroja nikada nije institucionalizirana. Možda se nekome utjecajnome i politički moćnome činilo da bi ona bila vraćanje u prošlost, da bi ona isuviše podsjećala na Jugoslaviju, na njezine narodne heroje. Premda je u Domovinskom ratu bilo iznimno hrabrih i časnih, pojedinaca koji su se isticali ne samo svojom ratničkom izuzetnošću, oni nisu postali pravim simbolima toga rata. Ono što je partizanska propaganda, često i uz neumjereno i neumjesno pretjerivanje, uspjela učiniti, tj. zaslužne učiniti svojim simbolima, hrvatska promidžba nije.

U nedavnom novinskom razgovoru u Hrvatskoj nepoznati beogradski povjesničar, govoreći o nekim nedoumicama Drugoga svjetskog rata, spominjao je i hrvatskoga pjesnika Ivana Gorana Kovačića. Prema njegovim tvrdnjama, Goran je u partizanima bio malo poznati i nevažni pjesnik kojega da je zapravo partizanska propaganda pretvorila u ratnu legendu. Srpski povjesničar tvrdi da su partizanski propagandisti krivotvorili čak i pjesnikovu pogibiju kako bi je učinili što dojmljivijom i što potresnijom, što masovnije prijemčivom.

Još se čuju Glavaševićevi vapaji

No čak ako je i tako, kontrapunkt – finog, bjeloputog pjesnika i musavog, zapuštenog četnika koljača – i poslije toliko godina djeluje emocionalno i uvjerljivo. Od nastanka toga kontrapunkta prošla su već desetljeća, a ta je slika ostala i dojmljivo i upečatljivo svjedočanstvo o partizanskome ratu. Od hrvatskoga Domovinskog rata prošlo je tek šesnaest godina, ali malo je o njemu ostalo tako trajnih i dojmljivih slika i likova poput Gorana. A bilo je i osebujnih likova i prizora. Ali, unatoč tome, Hrvatska ipak nema ni ratnih legendi ni ratnih heroja.

Vukovar je u zajedničkoj nacionalnoj svijesti simbol Domovinskog rata. A Siniša Glavašević simbol i sinonim i jednog i drugog. Njegov je glas bio glas savjesti i vapaj brutalno napadnutog grada s kojim je suosjećala i strepila cijela Hrvatska. Glavašević je imao iste godine i istu tragičnu sudbinu kao i Ivan Goran Kovačić. Gorana su četnici s trideset godina zaklali u selu Vrbica u istočnoj Bosni, a Glavaševića ubili na Ovčari. Obojica su bila i novinari i književnici. Da je imao literarnoga dara i književničke zrelosti, za Glavaševića će se šire saznati tek nakon pada Vukovara i njegove smrti, poslije četničke osvete za njegovu nedužnost. Glavaševićeva Priča o gradu nije samo svjedočanstvo o ratnom Vukovaru nego i o Glavaševiću kao talentiranom piscu koji u gradu, pod kišom granata, piše: “... tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude…?” Grad su za nj svi oni koji su ga tolike dane ustrajno i hrabro branili, koji su ga voljeli i nosili u srcu, u sebi, “da ga krvnik ne nađe”.

Siniša Glavašević je imao sve nužno, kao i Goran Kovačić, da se od njega učini simbol Domovinskog rata. Bio je mlad i talentiran, tragične smrti... A bio je i iz Vukovara, grada heroja. Usprkos svemu tome, nije u institucionalnoj Hrvatskoj dobio patriotsko mjesto kakvo zaslužuje. Nije ga dobio ni sam zapovjednik vukovarske obrane Mile Dedaković Jastreb. Vukovar je razmjerno svojoj veličini i po veličini svoje obrane zapravo bio ravan obrani Staljingrada. Samo je izuzetno sposobni zapovjednik, s isto takvim braniteljima, mogao toliko dugo braniti grad pred toliko tehnički moćnim i ljudstvom brojnijim agresorom. No kada su napadači-nekrofili razorili i ‘ubili grad’, Jastreb je čak osumnjičen za njegov pad! Umjesto da postane general i heroj, postao je osumnjičenik!

Da 16. listopada 1991. nije poginuo legendarni vukovarski branitelj Blago Zadro, Vukovar sigurno ne bi imao svoga generala. Čovjek zbog kojega je Trpinjska cesta prozvana “grobljem tenkova”, koje je rijetkim ratnim lukavstvom, zajedno sa svojim hrabrim suborcima, pretvarao u hrpetine staroga željeza. Hrvatska se Zadri unekoliko odužila posmrtno ga proglasivši generalom. U Vukovaru je pak spomenik Zadri, jedan od rijetkih podignut nekom istaknutom hrvatskome ratniku. Osim toga spomenika, braniteljskog spomen-groblja, knjige Siniše Glavaševića – Priča o Vukovaru i knjige njegove kolegice Alenke Mirković Glasom protiv topova, filma Branka Schmidta Vukovar se vraća kući i sjajnoga američkoga Harrisonova cvijeća, kao i trajnoga i traumatičnoga nacionalnoga sjećanja, od vukovarske epopeje i nije puno ostalo niti je pretvoreno u literaturu ili film. Veljko Bulajić, vičan velikim filmskim ratnim epopejama i spektaklima, koji je u Bitki na Neretvi pjesnika Vladimira Nazora imao kao sporedan no simpatičan lik za pamćenje, imao je obećanja donedavno politički moćnih da će država poduprijeti snimanje filma o Vukovaru, ali od obećanja još ništa.


Cijelu priču pročitajte u Večernjakovom prilogu Obzor