Za selo Varivode znalo bi se koliko i za Špičkovinu da ga nepoznati zločinci nisu prije 25 godina uvrstili na crnu listu (po)ratnih zločina, ubivši devetoricu srpskih civila koji nisu pobjegli pred „Olujom", ni od „Oluje". Dobro govori Milorad Pupovac kad kaže da ih nije imao tko zaštititi; to je opravdana kritika tadašnjim državnim vlastima koje nisu vodile dovoljno računa o tome da je oslobođenjem toga dijela zemlje od okupacije otvoren i prostor za osvete i za pljačku. Bilo je ondje i jednoga i drugoga; nije se radilo o državnoj politici, ali je taj tip „pravde" na žalost dobro prosperirao u krajevima u kojima su se prije toga događali isti zločini, samo s druge strane.
Ne znaju se imena ubojica
Za selo s južnoga ruba Bukovice moglo bi se odsad više znati kako su ga hrvatska Vlada i njezin predsjednik uvrstili među ogledna mjesta na kojima će se graditi hrvatsko-srpsko povjerenje. Dobro reče i Andrej Plenković da su Varivode „uvreda za suvremenu Hrvatsku", i da se ni na 25. godišnjicu tamošnjeg zločina nad Srbima ne mogu zaboravljati svi zločini koji su počinjeni nad Hrvatima.
Pa i u susjedstvu Varivoda, dok je ondje vladala okupatorska vlast iz Knina. Dolazi li vrijeme da zločini nisu „naši" i „vaši", a da su žrtve zajedničke?
VIDEO: Plenković položio vijenac u Varivodama
Zločin u Varivodama već četvrt stoljeća bode oči svima koji drže do čistoće hrvatske borbe za državu; tim više što ni dan-danas za taj zločin nitko nije kažnjen. Podignuta je ondje spomen-ploča, i Ivo Josipović je bio na njezinu otvaranju. Ondje su imena ubijenih; ne zna se za ubojice. Nije u Hrvatskoj malo nekažnjenih zločina: ako bi Hrvati i Srbi licitirali i dalje oko žrtava, izgubili bi se u brojkama koje bi skrivale politiku.
A politika je jasna, i na nju treba podsjećati i dok dobro ide da se zakašnjela pomirba ne zasnuje na labavim temeljima: na Hrvatsku je izvršena agresija, s planom da se dio njezina teritorija pripoji budućoj Velikoj Srbiji; dio hrvatskih Srba uključio se u taj plan, digao pobunu i proglasio vlastitu „državu"; u zakonitoj borbi za oslobođenjem države, s hrvatske je strane počinjeno i dosta drugih zločina, što iz nečijeg ubilačkog nagona, što iz materijalnih interesa, što zbog političkih strasti (koje nisu mogli umiriti ni Tuđmanovi pozivi pobjednicima da budu plemeniti u pobjedi).
Zločine su počinili pojedinci, najviše grupice; da su kažnjeni, bilo bi lakše u državi koja pamti različite zločine. Povjerenje se stvara korak po korak. Može li se zaboravljati što je sve pozitivnoga, uz sve drugo što mu se pripisuje s naslova njegova nacionalizma, Franjo Tuđman govorio o potrebi pomirenja, da je Ivo Josipović bio i u Vukovaru, s predsjednikom Srbije Borisom Tadićem, koji je došao s neprikladnim darom, ali s važnom isprikom Hrvatima? Uz sve to, Hrvatska je i dalje suočena s optužbama da je nad Srbima izvela „etničko čišćenje", najviše sa strane koja bi o tome trebala najviše šutjeti. „Oluja" je bila odgovor na okupaciju dijela hrvatskog državnog teritorija. Je li se operacija mogla izvesti bezbolnije?
VIDEO: Boris Milošević u Varivodama
Vjerojatno, da su „krajinske" vlasti htjele surađivati u mirnome priključenju hrvatskoj državi. Hrvatske vlasti ne mogu pobjeći od odgovornosti za zločine, kakvi su poslije „Oluje" počinjeni u Varivodama, u Gošiću ili u Gruborima. Kad ih osuđuje, Hrvatska priznaje da su Srbi trebali ostati na hrvatskome tlu, i odbacuje nasilje, upotrijebljeno u nekim srpskim selima iz mržnje i osvete. Nema drugog načina da današnja hrvatska država obrani oslobodilački i pobjednički karakter „Oluje". Ne od onih koji je neće nikad prihvatiti, nego s onima koji su svjesni što je Hrvatska s njome dobila za sve svoje građane. Zločini će uvijek razdvajati protivnike, ako se ne razjasne do kraja; žrtve mogu ujedinjavati bivše ratnike, ako ih ne dijele po vjeri i nacionalnosti. To ne vrijedi samo za žrtve koje imaju grobove.
Nakon Knina, Grubora i Varivoda, može se zaključiti da hrvatske vlasti ulažu dvostruke napore, i na hrvatskoj, i na srpskoj strani, da stabiliziraju narušene odnose u državi i u društvu, na načelima istine i pravde, na kojima su nakon ratova to uspješno radile veće europske države, i unutar svojih granica, i sa susjedima. U tome Hrvatska prednjači u regiji: iako je bila grubo napadnuta iz susjedstva, pa i od vlastitih građana, ona prva pruža ruku pomirenja. Može li to biti njezina slabost? Ili snaga? Kad bi bila zarobljena u prošlosti, hrvatska država ne bi imala budućnosti. Zato je važno da zatvori teška poglavlja u hrvatsko-srpskim odnosima, da Hrvatska može biti zemlja mira, država solidarnosti i društvo tolerancije.
Zločin na mah
Kad osuđuje zločine nad (srpskim) civilima, kad izražava žaljenje sljednicima žrtava, hrvatska vlast postupa odgovorno prema državi koja je bila optužena da je stvorena na zločinu. Sud je Hrvatsku oslobodio takvih optužbi, i prenio na nju obvezu da sama raščisti gdje je do zločina dolazilo i čijom krivnjom, da dokaže da to nisu zločini države. Okolnosti mogu objasniti, ali ne mogu opravdati nijedan zločin, počinjen s hrvatske ili sa srpske strane.
U tom smislu, Varivode su drugi tip zločina - na mah, od isplaniranih zločina u Vukovaru i Škabrnji, koji će se uskoro komemorirati, vjerojatno uz drukčije sudjelovanje predstavnika hrvatskih Srba nego što je bilo do sada. Iz zajedničke kolone nitko više ne može izaći, bez štete za sve, a pogotovo za sebe.
Novinaru je vjerojatno promaklo da su srbi ubili 20.000 Hrvata i nesrba za što nitko nije odgovarao, ili to možda podrzava?