Pripreme za hrvatsko predsjedanje u Bruxellesu kao nekad u Beogradu

Nakon Titove smrti na čelu bivše države svakih šest mjeseci smjenjivali su se sretnici iz republika i pokrajina, baš kao što se sada u predsjedanju Europskom unijom smjenjuje njezinih 28 članica. Ta mi je sličnost iznova pala na pamet nakon što sam pročitao vijest koja najavljuje hrvatsko predsjedanje EU 2020.

Citiram: “Zbog predsjedanja EU, koje preuzima u prvoj polovici 2020., RH će morati angažirati dodatnih 130-160 ljudi u stalnom predstavništvu pri EU u Bruxellesu”, piše N1. Ondje trenutačno radi 85 ljudi, od kojih je velika većina, 51, zaposlena u Ministarstvu vanjskih poslova, a ostali su zaposlenici drugih ministarstava. Da bi mogla odraditi sve što se traži, Hrvatska će, procjenjuje Vlada, u Bruxellesu morati imati 220-250 djelatnika.”

Vijest kao da je prekopirana iz negdašnjih vijesti o hrvatskom preuzimanju predsjedanja Jugoslavijom. Sve je isto - šest mjeseci, birokracija koju sa sobom dovodi novi predsjedatelj, Bruxelles kao Beograd, Angela Merkel kao Titova sjena. I, što je najgore, isto posezanje za hrvatskim nacionalnim bogatstvima iz Srbije nekad i iz moćnih zemalja Europske unije danas. Iste težnje za jedinstvom Jugoslavije i za jedinstvom zapadnog Balkana, što će biti tema summita u Trstu gdje će doći bruxelleski gazde i podanici iz jugoistočne Europe.

Mi smo se uglavnom vratili tamo gdje smo bili. Ali nema straha, neće biti nikakve nove Jugoslavije, narodima i državama ostavljeno je domoljublje, grbovi, zastave i drugi nacionalni simboli, nacionalne mitologije i navijanja na sportskim priredbama, ostao im je osjećaj da nešto znače premda ni o čemu bitnome ne odlučuju. Takvima je mnogo lakše vladati nego nekakvim novim jugosavezima.

Uostalom, savez je već tu, ne zove se baš Sovjetski Savez nego Europska unija, u kojoj su sve jače težnje da se cijeli zapadni Balkan primi u Europsku uniju, gdje će sve male zemlje biti pod apsolutnim nadzorom i u još nezajažljivijim raljama moćnih europskih zemalja. Naravno, nitko se nikad, osim ako se EU sama ne raspadne, neće usuditi izići iz tih ralja. Tada će Hrvatska biti definitivno u starom društvu, malo će joj vrijediti pripadnost zapadnoj kulturi i zapadnom kršćanstvu, jednom će u petnaest godina predsjedati Unijom u kojoj i na koju nema nikakva utjecaja.

Stoga tragikomično djeluje podatak da će 2020., kad predsjeda u Bruxellesu, ondje trebati imati trostruko ili četverostruko više djelatnika nego sada, što će biti suvišna cijena koja se plaća stvaranju iluzije o ravnopravnosti članica EU. Kakva ravnopravnost kad više nitko ni među političarima ni u medijima ne krije da je u EU jedini gazda Angela Merkel, da ima bezobzirnu moć kakva je bila silno draga njemačkim vođama u povijesti, moć koja, kad je riječ o nama Hrvatima, odnosno o našim sunarodnjacima u Bosni i Hercegovini, graniči s istrebljivačkim naumom prikrivenim frazom o “građanskoj državi”.

To njezino krojenje sudbine jednog malog naroda u BiH u interesnom dogovoru s turskim čelnikom Erdoğanom podsjeća na ne tako davno tragično njemačko poigravanje sa sudbinama niza država. Bosna i Hercegovina bez prava Hrvata da odlučuju o sebi i svojim interesima u toj državi značila bi njihov nestanak. Svakome je jasno da građanska BiH ne znači ništa drugo nego bošnjačka BiH, što pokazuje dosadašnja bošnjačka politika. Kao ilustraciju za to po ne znam koji put spomenut ću jedan nezaboravan događaj. Kad je jedne godine Široki pobjedom nad Bosnom osvojio košarkaško prvenstvo te države, u Dnevniku Federalne TV o tome nije bilo ni jedne jedine riječi.

To je gore nego što je bilo u bivšoj velikosrpskoj Jugoslaviji, koja je kao i EU, šestomjesečnim smjenama u predsjedanju državom glumila ravnopravnost, pa bi i Hrvati u građanskoj BiH bili ugroženiji nego što su bili u Jugoslaviji s Titom i poslije njega. Kao što smo vidjeli na početku ovoga teksta, Hrvatska se već priprema za predsjedanje u Bruxellesu 2020., već se predviđa i zbraja kadar koji će za to biti potreban, kao da u EU nešto značimo.

Ali taj dokaz “ravnopravnosti” članica pa i Hrvatske u Uniji zapravo je izrugivanje ovoj zemlji kojoj su u toj “ravnopravnosti” otete gotovo sve banke, velike strateške tvrtke i druga nacionalna bogatstva, a jednom značajnom dijelu Hrvata prijeti se istrebljenjem. Za izlazak iz Jugoslavije na referendumu je glasovalo gotovo 95 posto Hrvata, za ulazak u EU manje od trećine, ali je Europska unija Jugoslaviju dostojno zamijenila.