Pišem ovu kolumnu za vrijeme boravka u SAD-u gdje sam bio gost, među ostalim, na glasovitom sveučilištu Princeton. Istog dana kad sam tamošnjim studentima održao predavanje je skupina studenata prosvjedovala zbog rasističkog nasljeđa tražeći da vodstvo sveučilišta skine ime bivšeg američkog predsjednika Woodrowa Wilsona s naslova poznate škole za međunarodne odnose u okviru sveučilišta.
Valja podsjetiti da je Wilson bio i predsjednik Princetona prije nego što je postao predsjednikom SAD-a, tako da je njegovo ime sastavni dio povijesti ove ustanove. Wilson, politički progresist, je bio poznat po svom prijedlogu 14 točaka za svjetski mir koje je iznio američkom Kongresu na kraju 1. Svjetskog rata. Točka 10. se odnosila na narode Austro-Ugarske monarhije te jamčila pravo na “autonomni razvoj”. Međutim, Wilson je isto tako bio čovjek američkog Juga te smatrao rasnu segregaciju prihvatljivom, primjerice, na radnim mjestima u tijelima savezne vlade.
Zbog takvih stavova američki studenti danas traže da se sveučilište službeno distancira od Wilsona. Američki promatrači ističu da su ustanove izložene neviđenom valu političke korektnosti koji nameće novi način tumačenja prošlosti te ne dopušta raspravu. Glavni problem, kažu, jest da se radi o politički motiviranom pokretu koji unaprijed donosi svoje zaključke te zatim traži vrlo konkretne ustupke. Ulozi su vrlo veliki kad se uzme u obzir da Princeton raspolaže s preko 23 milijardi dolara, što omogućuje da privlači najbolje studente i profesore diljem svijeta. Što će reći veliki dobročinitelji ako vodstvo popusti zahtjevima? Kakve će biti posljedice ako ne popusti?
Sadašnji predsjednik sveučilišta sigurno o tome intenzivno razmišlja ovih dana. Ironija u ovom slučaju jest da zagovornici političke korektnosti traže “glavu” osobe koja zapravo pripada lijevoj američkoj tradiciji, ne desnoj. Naime, Wilson je bio političar koji je značajno povećavao opseg djelovanja savezne vlade, tako da nije poštivao načela ograničene vlasti ( limited government ), na što inzistira konzervativna politička doktrina. Svaka zemlja se mora suočiti s vlastitom prošlošću, pa tako i SAD. Iako je ta zemlja vrlo brzo postala svjetska velesila, zasigurno ima i svoje “grijehe” s kojima se mora nositi. Pritisak da se provede revizionizam povijesti je sve veći, tako da ova epizoda na Princetonu neće biti zadnja. Kakve su pouke za nas u Hrvatskoj? Najžešće se rasprave još uvijek vode oko lika jugoslavenskog diktatora Josipa Broza Tita kojega naša politička elita još uvijek brani. Za razliku od slučajeva u SAD-u, u Hrvatskoj je “politički korektna” pozicija trenutno takva da se opravdava njegovo nasljeđe.
Pokušava se relativizirati njegovu odgovornost u masovnom kršenju osnovnih ljudskih prava, da ne govorimo o zločinima počinjenim nakon II. Svjetskog rata i u vrijeme komunističke diktature. Kad bi primijenili kriterije koje vladaju u zemljama poput SAD-a, Titovo ime sigurno ne bi krasio trgove diljem Hrvatske. Bilo bi zapravo nemoguće obraniti njegovu političku ostavštinu. Grad Šibenik nam može biti dobar primjer jer je odlučio skinuti Titovo ime s trga u tom gradu. Ovdje se otvara i pitanje kako nove naraštaje gledaju na ovu problematiku. Je li ih uopće zanimaju ove teme? Američki studenti, slagali se s njima ili ne, vrlo su glasni na svojim kampusima. Ne boje se vršiti pritisak na velike autoritete. Kod nas u zadnje vrijeme su studenti najviše angažirani oko svojih prava, na besplatno studiranje itd.
Čini se da ih previše ne zanimaju rasprave oko tumačenja naše povijesti. Jesu li materijalna prava važnija od borbe za ispravljanje velikih povijesnih nepravda? Studenti imaju jedinstvenu priliku utjecati na kulturu svoje zemlje. Njihov glas se ne može tako lako ignorirati, tako u SAD-u, tako i kod nas. Hrvatska još uvijek gradi svoju demokratsku kulturu i moramo biti svjesni kako nije tako jednostavno nadvladati nasljeđe iz totalitarne prošlosti, ali danas već imamo generacije koje nisu poznavale komunizam. Mnogi mladi birači glasali su za Most, što ukazuje na činjenicu da žele promjene i nisu zadovoljni etabliranim strankama. To je dobar pomak na našoj sceni jer se veliki igrači, po prvi put, moraju prilagoditi novom odnosu snaga. Odmah su tonovi bili drugačiji, čak ponizniji u javnoj komunikaciji. To se dogodilo jer su građani digli svoj glas i nisu ostali pasivni promatrači. Naši će se političari od sada, uvjeren sam, morati još više truditi jer su hrvatski birači postali s vremenom zahtjevniji. Problem za Most jest da zahtjevni birači mogu se lako i razočarati, tako da vodstvo mora dobro iskoristiti ovu priliku da nametnu nove standarde u našoj političkoj praksi.
>> Missouri: 18-godišnji crnac preminuo nakon sukoba s policijom