'Razumijem Plenkovića, ali ne razumijem zašto Barišić nije dao ostavku'

Rasprave o plagiranju – prepisivanju i, općenito, prisvajanju plodova tuđega znanstvenoga, istraživačkoga, publicističkog, umjetničkog, projektantskog, pa i novinarskog truda i stvaralaštva bez zanatski korektnog javnog priznanja izvornog autorstva – u pravilu se vode u akademskoj ili nadležnoj cehovskoj zajednici: znanstvenoj, istraživačkoj, nastavnoj, novinarskoj, glazbenoj itd.

Latinska inačica pojma plagijat, plagum, izvorno je označavala čin otmice. Od otprilike 1590. do kraja XX. stoljeća plagijat je označavao uglavnom književnu i znanstvenu krađu, a nakon toga: „prisvajanje – otmicu ideja, metoda, riječi i drugih rezultata stvaralačkog ili stručnog rada bez davanja prikladnog priznanja i iskaza o izvoru i autoru”.

Nezakonito i nemoralno mogu se, dakle, oteti ili ukrasti, ali i zakonito i zanatski dopušteno i časno posuditi, tuđa: otkrića, izumi, misli, riječi, ideje, slike, priče, rime, stihovi, fotografije, karikature, ilustracije itd.

Onoga časa kad se rasprava o krađi ili posudbi „odseli” iz cehovskih krugova u masovne medije i na društvene mreže, kad se pretvori u moralnu paniku, ona gubi racionalnu, stručnu, a stječe svjetonazorsku, ideološku, političku i ratničko-polemičku dimenziju.

Upravo se to, nažalost, dogodilo s javnim optužbama filozofa i sveučilišnog profesora, sadašnjeg ministra znanosti i obrazovanja dr. Pave Barišića za plagijat: jedan od najčešćih oblika znanstvene i svake druge nečasnosti, nečestitosti.

Odmah želim biti sasvim jasan: potpuno mi je razumljivo i logično što je predsjednik VRH-a Andrej Plenković junački stao iza svog ministra. Argumenti koje je iznio u prilog svojoj odluci da ga ne smijeni, također su uvjerljivi za jednog predsjednika europske vlade koji nije profesionalni znanstvenik ili, primjerice, sveučilišni rektor.

Evo njegove argumentacije:

“Detaljno sam proučio ministrov članak i metodologiju pisanja tog članka. Vidio sam koliko ima fusnota. Sve ostale fusnote imaju referenciju na izvor, osim jedne u tom članku koju je ministar sam uočio prije nego što je bilo tko pokrenuo proces verifikacije.

Bez obzira na to što postoji prijepor u akademskoj zajednici, pitanje jedne male referencije u maloj fusnoti dignuto je na razinu ljudskog, znanstvenog i političkog integriteta dr. Pave Barišića. Ja ga poznajem, dao sam mu povjerenje da vodi ministarstvo.

Riječ je o resoru koji je bitan za nove generacije, budućnost, našu djecu, našu konkurentnost. Ono što radi, radi predano, stručno, angažirano. Radi sa srcem! Ne bih želio da jedna takva mala greška njemu nanese osobnu štetu i da pridonese destabilizaciji Vlade. I što se mene tiče: neće!”

Doista, ako ministar Barišić, kao što je njegov rad poetično opisao premijer Plenković, svoj ministarski posao radi predano, stručno, angažirano i sa srcem, teško je Plenkoviću zamjeriti što ga, kako se obično kaže, ne da ni za živu glavu.

Međutim, nevolja je za ministra Barišića dvojaka: (1) njegov plagijatorski grijeh nije, kako sam tvrdi i kako tvrde njegovi znanstveni jamci i jataci, njih čak 110, samo u jednoj prepisanoj fusnoti čiji autor nije naveden, već u nizu akademski nečasnih radnji i (2) ministar je znanosti i obrazovanja, a ne, primjerice, prometa ili unutrašnjih poslova, što njegove „propuste” čini posebno delikatnim za buduću borbu tog ministarstva protiv prepisivanja od osnovne škole do znanstvenog Olimpa.

Ministar sam sebi nije nimalo pomogao potpunim nijekanjem vlastite odgovornosti za otkrivenu znanstvenu nečasnost. Izjavio je: „Premijer Plenković se jako čudi uopće tome da se javnost toliko zabavlja oko dijela jedne fusnote iz jednog mog članka.”

Veliki normativni deficit koji bi se trebao riješiti na razini hrvatskih sveučilišta i pojedinačnih fakulteta jest precizno definiranje procedure kojom se u odgovarajućim institucijama provjeravaju sumnje ili optužbe pojedinaca ili skupina znanstvenika za plagijate ili druge oblike znanstveno nedoličnog ponašanja.

Hrvatski primjeri optužbi za plagijate razmatraju se i procesuiraju manje više ad hoc. Akademska zajednica dopušta da se o fenomenu plagijata vode pojedinačni postupci, a da prije toga nije provedena ozbiljna i široka teorijska rasprava i nije precizno razrađen institucionalni i normativni okvir pa je krajnji rezultat svojevrsni građanski, politički, svjetonazorski i medijski rat koji je danas vidljiv na „slučaju Barišić”.

Već i sama činjenica da je javnu potporu ministru Barišiću pružilo najprije devet, a nakon toga još stotinu, dakle ukupno 109 znanstvenika, a da ni jedan od njih nije, barem na načelnoj razini, osudio plagiranje kao oblik akademske pokvarenosti, pokazuje da je riječ o interesnom (svaki ministar ima na raspolaganju stotine i stotine milijuna kuna pa se javna potpora mnogima od onih koji su potpisali itekako isplati; uz to većinu potpisnika čine znanstvenici s područja prirodnih i biomedicinskih znanosti koji znaju da bi „nulta snošljivost prema plagiranju” u njihovim strukama donijela brojne probleme i nevolje), političkom i medijskom ratu, a ne o smirenoj i razložnoj akademskoj raspravi.

Potpisnici su optužbe za plagijat proglasili lovom na vješca, a sam plagijat „sitnom pogreškom” koja je „prenapuhana”.

Nasuprot mišljenjima i potpisima čak 109 „barišićevaca”, uporno na tvrdnji o ozbiljnom plagijatu javno inzistira de facto samo jedan znanstvenik „antibarišićevac”: laboratorijski biomedicinski istraživač i otkrivač novih znanstvenih istina o tajnama divlje/tumorske stanice” dr. Ivan Đikić.

U posebnoj analizi koju je uputio premijeru Andreju Plenkoviću, samom ministru i javnosti, dr. Đikić nabrojio je čak devet znanstveničkih nečasnih radnji koje je dr. Barišić napravio u znanstvenom radu „Does Globalization Threaten Democracy”. Svoju analizu zaključuje svojevrsnim sažetkom:

„Utvrdio sam postojanje plagiranja, niza neetičkih pogrešaka, krivih citata, kopiranja rečenica i dijelova odlomaka te zataškavanja prijašnjih propusta. To pokazuje da ministar Barišić više puta preuzima tuđe ideje i predstavlja (ih) kao svoje te da čini cijeli niz grešaka u svom radu koje su u suprotnosti s akademskom čestitošću i stručnim znanstvenim radom.”

Da nisam u ranoj mladosti čitao i zavolio grčku filozofiju, a s njome i poznatu Heraklitovu misao „Meni je jedan kao tisuću ako je najbolji!” (Fragment 9), koja se pojavljuje i u radikalnijem statističkom obliku „Jedan je kao deset tisuća ako je najbolji” (Fragment 49), vjerojatno bih i ja zaključio da ne može 109 ljudi, zapravo 111 ako potpisnicima pisma potpore pridodamo samog ministra i premijera Andreja Plenkovića), biti u krivu, a samo jedan u pravu. Kao štovatelj Heraklitove maksime i logike koja stoji iza nje, ostajem zdvojan i skeptičan.

Bez obzira na to kako će završiti ova tipično hrvatska priča o ministrovu plagijatu – koja počinje u akademskim krugovima, a završava kao moralna panika i svjetonazorski i stranački rat – ona pokazuje da hrvatska sveučilišta, fakulteti i znanstveno-nastavna zajednica u cjelini nemaju jasno definirana mjerila o tome što je znanstveno čestito, a što nije.

Upravo zbog toga želim podsjetiti na zaključni dio pisma koje smo dr. Gordana Cerjan-Letica i ja prije punih devet godina (11. veljače 2008.) uputili tadašnjem rektoru Sveučilišta u Zagrebu dr. Aleksi Bjelišu moleći ga da temi plagijata pristupi žurno i odgovorno:

„Sve su to razlozi, poštovani gospodine rektore, zbog kojih Vas molimo da preuzmete inicijativu i da bez odlaganja oformite multidisciplinarnu skupinu znanstvenika koji bi u najkraćem mogućem roku bili spremni i sposobni pripremiti Ljubičastu knjigu o problemu plagijata i plagiranja na Sveučilištu u Zagrebu, s razrađenom strategijom nošenja hrvatske akademske zajednice (nastavničke i studentske) s tim problemima.

Posebnu pozornost u toj bi studiji trebalo pokloniti razradi preciznih definicija i kriterija na temelju kojih se ocjenjuju i istražuju optužbe za udžbeničke plagijate. Naime, u malim akademskim i jezičnim zajednicama, kao što je hrvatska, te su definicije i kriteriji nužni zbog dva bitna razloga.

Prvo, jer jezična barijera objektivno otežava otkrivanje svih ranije navedenih oblika plagiranja: doslovni, strukturni, konceptualni, pa i cjeloviti. Drugo, za budućnost hrvatske znanosti vrlo je važno da naši nastavnici i znanstvenici i dalje pišu udžbenike te da prevođenje stranih udžbenika ne postane pravilo, ali je jednako tako važno da pisci udžbenika znaju što je etički i deontološki dopušteno i čestito, a što se smatra plagijatom i što je kažnjivo i kako.

Udžbenički je diskurs uvijek, posebice u malim znanstvenim i nastavnim zajednicama, rezultat multigeneracijski kumuliranog teorijskog i udžbeničkog znanja, koje je nažalost najčešće posuđeno iz većih znanstvenih sredina. To, međutim, ne znači da se pri korištenju tog akumuliranog znanja ne moraju striktno poštivati opća i specifična pravila citiranja i preciznog navođenja puta do konačnog udžbeničkog teksta.”

Na to pismo dr. Aleksa Bjeliš, nažalost, nikad nije odgovorio i nije, dakako, ništa učinio kako bi se konačno u hrvatskoj znanstvenoj, istraživačkoj i nastavnoj zajednici definirala mjerila i postupci za ocjenu plagijata i akademske čestitosti općenito.

Možda dr. Pavo Barišić može vlastiti slučaj iskoristiti pozitivno: da potakne hrvatske fakultete i sveučilišta na definiranje načela, mjerila i postupaka provjere, utvrđivanja i kažnjavanja plagijata učenika, studenata, nastavnika i znanstvenika. Nakon toga trebao bi podnijeti ostavku na ministarski položaj.

Napomena: ovaj se članak dijelom temelji na sadržaju pisma koje smo dr. Gordana Cerjan-Letica i ja uputili prof. dr. Aleksi Bjelišu 2008.

>> Američki znanstvenik kojeg Barišić nije citirao u svom radu: 'Bilo je plagiranja'