Razumiju li bošnjački lideri igru nultog zbroja

Hrvatska predsjednica u rekordnom je roku prešla put od titule kraljice Balkana do nepoželjne osobe kojoj se žučno poručuje da je neprijatelj BiH. No, nevjerojatno je koliko je onih i u Hrvatskoj koji se unaprijed upinju dokazati da je posjet predsjednice Ankari bio promašaj jer da, eto, Erdoğan nije javno rekao da će pritisnuti Izetbegovića oko izbornog zakona, već je naglasio da se rješenje BiH ne može nametnuti izvana! A što bi drugo mogao javno reći? Kao da Kitarović govori drugačije? 
A onda čujemo da je Erdoğan već istog dana zovnuo Bakira Izetbegovića, koji je na sultanov poziv odmah-namah poskočio, pa su njih troje već telefonski prodivanili i utanačili trilateralni sastanak.

Naravno da nitko u Zagrebu, pa tako ni predsjednica ne zamišlja da će se u Sarajevu plesati kako Erdoğan svira, ili da će baš on biti taj koji će riješiti to pitanje, ali svi znaju da sasvim sigurno neće biti bez značaja njegov upliv u državi koju mu je, jel’te, Bakirov rahmetli babo Alija ostavio u amanet.
 Predsjednica je, dakle, s te strane već obavila pos’o. Ali joj je jasno da neće biti dovoljno, tako da je evo ponovno u Sarajevu kako bi nastavila hrvatsku diplomatsku ofenzivu. Mogu se čaršiji žaliti koliko hoće da je to pritisak i miješanje u njihove unutarnje stvari, no, hrvatskoj predsjednici po Ustavu dužnost je brinuti o interesima hrvatskog naroda u BiH, i to u državi koja već i po svojem zemljopisnom položaju u slučaju bilo kakve nestabilnosti postaje unutarnje pitanje RH. Bajka o primjernom suživotu u 1001 orijentalnoj noći učas postaje surova basna o 1001 kilometru zajedničke granice koja neće nestati koliko god se to neki izvana i iznutra trudili.

Uostalom, Hrvatska je vojno napadana i iz BiH. Potvrdilo se više puta da je predsjednica bila u pravu upozoravajući na rast terorističkih prijetnji u BiH. Može li biti boljeg dokaza od toga da je tamo uhićen jedan od ključnih ljudi ISIL-a? Da, pritisak na BiH jest nužan, jer u bosanskom express loncu ništa se ne rješava bez pritiska. Dok glasno ne zapišti i ne zakipi, pomaka nema.
Komšić je već najavio svoju ponovnu kandidaturu, što znači da bi u očima većine hrvatskog naroda u BiH, znači onih koje bi teoretski trebao predstavljati, on mogao ponovno zauzeti ulogu bosanskog Sejde Bajramovića, ponovno na krilima glasova dijela Bošnjaka.
Bošnjački lideri ne žele pomoći, jer se boje da bi bilo koji dobitak za Hrvate automatski bio gubitak za njih. “Zero-sum game”, igra nultog zbroja, kako im je po dolasku u Sarajevo poručila Kitarović.

Zato ne prihvaćaju čak ni izborni zakon koji bi dugoročno ojačao BiH – samo zato da Hrvati ne bi sutra uz pruženi mali prst možda gricnuli i domali. Malo je vjerojatno da oni ne shvaćaju da tako guraju Hrvate u naručje Dodiku. Nažalost, nekima kao da je cilj skrenuti Hrvate prema radikalnijim rješenjima, kako bi ostavili privid da su jedino oni zaštitnici bošnjačkih interesa i tako osigurali sebi pobjedu na izborima, što je njima očito važnije od opstojnosti BiH.
Budući da BiH u onom jedinom obliku koji bi njih zadovoljio očito nije moguća – građanska država koja bi bila nacionalna država samo onih koji se osjećaju Bošnjacima – bošnjački lideri se zadovoljavaju svojom supremacijom nad Hrvatima barem u dijelu vilajeta koji osjećaju svojim.
Bošnjački lideri s jedne, a Dodik s druge strane aktivno ruše BiH, a Hrvatima samo ostavljaju izbor kojoj strani će se pridružiti. Neki koji danas napadaju predsjednicu kao da ne shvaćaju da se ona zalaže za onu jedinu održivu BiH – u kojoj Hrvati neće biti majorizirani – a da alternativa tomu može biti samo traženje hrvatskog entiteta.

Što god to bilo, moglo bi uskoro postati jedini izbor.
Što se tiče savezništva s Turskom, problem jest što smo bili prisiljeni slušati Erdoğana koji, stojeći pored hrvatske predsjednice, govori o Hrvatskoj kao jednoj od saveznika u njegovoj borbi protiv unutarnjih neprijatelja, među kojima su i novinari koji negativno pišu o njegovoj autokraciji. Bilo je to da se smrzneš od užasa, ali očito da ima i nekih granica u izbirljivosti pri pronalaženju saveznika. Izbirljivi obično ostaju sami.
Mogu to u Sarajevu i u Zagrebu podcjenjivati koliko god hoće, ali jasno je da ni sultanu Erdoğanu, koji bi ušao u EU, ali donoseći neku svoju azijsku varijantu demokracije, nije nevažna podrška čak ni najnevažnije članice EU, te da je sasvim izvjesno da će zauzvrat po tom pitanju uložiti barem neki trud u rješavanje krize u BiH. No, valja biti oprezan, ulaziti u savezništvo s Erdoğanom čak i oko ovako važnog problema je kao potpisivati ugovor s vragom. Sasvim sigurno će i Erdoğan tražiti još nešto od Hrvatske – a to nešto neće biti ugodno.