Razvojna poluga jedino je industrijska politika. Imamo li je

Bečki institut za međunarodna ekonomska istraživanja u svom posljednjem mjesečnom biltenu objavio je graf nad kojim bi se hrvatske elite, politička, poduzetnička i intelektualna, trebale ozbiljno zamisliti. Graf pokazuje da Hrvatska ni od 1990. do 2007., niti od 2007. do danas, svoj bruto domaći proizvod mjeren paritetom kupovne moći prema austrijskom nije promijenila niti za mrvicu: gdje je bila i prije 12 i prije 29 godina, tamo je i sada.

U međuvremenu, deset zemalja iz središnje, istočne i jugoistočne Europe, koje su 1990. zaostajale za njom, preteklo je Hrvatsku. To su Estonija, Litva, Slovačka, Mađarska, Poljska, Latvija, Kazahstan, Turska, Rumunjska i Rusija. Neke su zemlje, poput Rumunjske, Poljske i Estonije, i udvostručile svoj relativni BDP. I Albanija, Sjeverna Makedonija, Bjelorusija i Bugarska, također zemlje koje su 1990. godine u odnosu na Austriju zaostajale za Hrvatskom, načinile su barem sićušni pomak, postigle su barem malenu “konvergenciju”. Hrvatska je tako ostala jedinstveni fenomen – jedina među bivšim europskim komunističkim ili tranzicijskim zemljama koja se puna tri desetljeća Austriji nije približila nimalo.

Hrvatski nominalni prosječni realni BDP u novom je mileniju rastao dvostruko brže nego austrijski, 40,8 prema 18,2 posto, ali stagnacija hrvatskog BDP-a prema austrijskom mjerena kupovnom moći pokazuje da životni standard prosječnog Hrvata za to vrijeme nimalo nije sustizao životni standard prosječnog Austrijanca. A to je ono što zapravo želimo, ako ni zbog čega drugoga, da se Hrvati u potrazi za boljim životom ne bi iz Hrvatske iseljavali u Austriju i dalje u Zapadnu Europu koju Austrija simbolizira.

Zašto je, gledano politički i ekonomski, do toga došlo, to mi u Hrvatskoj sve jako dobro znamo i ne trebamo ponavljati. Ali, kako to promijeniti? Što Hrvati trebaju činiti da po kupovnoj moći dostignu, ako ne i prestignu Austriju, Italiju, Njemačku, Francusku...?

U situaciji u koju se sama dovela, s brojem umirovljenika podjednakim broju zaposlenih, s rastom temeljenim na domaćoj potrošnji i darovima europskih fondova, s monetarnom i fiskalnom politikom zacementiranom pravilima Europske unije, s iscrpljenim izvorima nafte na kojima je u prošlosti gradila industriju, s malenim tržištem i kreditnim sustavom u rukama stranaca, Hrvatskoj kao razvojna poluga preostaje jedino industrijska politika. Praktično to znači organizirano, sustavno i plansko mijenjanje strukture privrede prema aktivnostima s većom dodanom vrijednošću i jače okrenutima izvozu nego što su austrijske. A tom cilju valja podrediti i sve faktore rasta produktivnosti.

Aktualna vlada to nažalost ne čini. Njezini poticaji rastu i svode se na stimuliranje domaće potrošnje, a rijetka iz vremena Jugoslavije preostala poduzeća koja bi mogla izvesti promjene u hrvatskoj privrednoj strukturi i dalje propadaju. Možda su nadolazeći izbori za Hrvate prilika da na čelo države dovedu one lidere koji će ponuditi industrijsku politiku s kojom bi Hrvatska jednoga dana ipak mogla dostići Austriju.