RBG-6 je naručio Gotovina, a licenciju su kupili Južnoafrikanci

Bivši agent jedne europske zemlje, inače prilično nesklone Hrvatskoj, pasionirano je promatrao videosnimke koje se, iz raznih izvora svakodnevno “podižu” na YouTubeu. Bila je riječ o snimkama koje su napravili raznovrsni sirijski pobunjenici, ali i s Assadove vladine televizije.

I onda je bivši agent, a sada neovisni novinar primijetio da se u rukama Sirijaca počelo učestalije pojavljivati drukčije oružje. Nije bilo sumnji, to je oružje koje se proizvodilo u bivšoj Jugoslaviji i korišteno je u ratovima devedesetih. I onda je primijetio kako Sirijci pucaju i iz karakterističnog crnog revolverskog bacača granata. To je, pokazalo se, jedini komad oružja koje se s većom sigurnošću moglo detektirati kao proizvod hrvatske vojne industrije. I zvijezda je rođena, a špijunska priča o ulozi Hrvatske u naoružavanju sirijskih pobunjenika mogla je početi. Novinar je saznanje objavio na jednom blogu, to je prenio bliskoistočni portal, a onda je novinar s početka priče brifirao kolegu u New York Timesu, a ovi novinare iz RH. Priča i dalje traje.

RBG-6 ime je tog krunskog dokaza, bacača, a proizvodi se u tvrtki “Metallic” u Rijeci. Zna se da je nastao u prvim godinama Domovinskog rata i da su ga rabili naši specijalci u ratu po Hrvatskoj i BiH te da ga i danas posjeduje HV. No, rijetki znaju tko ga je konstruirao, kako je nastao i kakva se filmska priča krije u pozadini. Znalo se da je konstruktor prekopirao južnoafrički “izvor”, zvan “Milkor”, a spominjalo se da je kasnije RBG-6 proizvođen prema licenciji. To se pokazalo netočnim. – Imam mali ispravak, Južnoafrikanci bacač proizvode prema mojoj licenciji, a ne ja po njihovoj – rekao mi je u telefonskom razgovoru riječki konstruktor bacača reagirajući na moj prethodni tekst s temom izvoza oružja iz Hrvatske. Glas je pripadao “najtajnijem” hrvatskom konstruktoru oružja, sedamdesetjednogodišnjem Ratku Jankoviću. Poznat je, međutim, svim dužnosnicima vezanim uz proizvodnju i prodaju oružja u nas, kao i elitnom dijelu politike, kako hrvatske tako i one iz bivše SFRJ.

Upoznao eksploziv prije škole

Janković je vrlo zanimljiva osoba. Rođen je 1942. u Malom Lugu pokraj Gerova u gustim šumama tog dijela Gorskog kotara. Već kao beba je, nakon što su Talijani spalili njegovo selo, završio u talijanskim logorima. Točnije, njegova obitelj prošla je tri – lovranski, onaj u Piacenzi te na Rabu. Izvukli su se i preselili u Zagreb. Nakon rata, još kao predškolac, Ratko je s prijateljima skupljao eksplozivne naprave, ručne granate, štapine dinamita, metke, granate te počeo “eksperimentirati” s oružjem. Kako je to bila masovna zabava klinaca, a šume bile pune odbačenog oružja, igra je bila opaka. Janković se sjeća kako su čak četvorica dječaka iz sela poginula u takvoj “igri”. Sjeća se i kako mu je učiteljica šibom zacrvenila dlanove jer je priznao da zna iz streljiva napraviti eksplozivnu napravu. No, preživio je i preselio se u Rijeku. Pasionirano ga je zanimala matematika, pa je krenuo na studij Elektrotehnike u Zagreb. – Prve dvije godine studija po gradivu bile su jako slične onima na Strojarstvu, a volio sam i balistiku – objašnjava Janković. Kasnije će mu ta znanja pomoći da u devedesetima napravi i tzv. podzvučnu pušku, koja precizno izbacuje metak usporenom (na granici da se detonira u cijevi) brzinom, tako da se postiže efekt prigušivanja pucnja. Većina tih posebnih pušaka kalibra 7,9 mm završile su, kaže, tijekom rata u Hercegovini i nitko ne zna gdje su sada. Bavio se Janković turizmom, potom je, sa sjedištem u Lovranu, dvadesetak godina bio i zastupnik za cigarete “Camel” i Winston”, koje su se proizvodile u kombinatu u Vranju. No, s poslodavcem je tada dogovorio da se može usporedno baviti i svojim najdražim hobijem – puškarstvom. Petnaestak je godina bio jedini puškar na području Istre, a osim servisa lovačkih karabina i sačmarica, proizvodio je i unikatne lovačke puške. Luksuzne, često optočene zlatnim gravurama, za one koji su imali dovoljno novca da to mogu i platiti. U to vrijeme bili su to drugovi s partijskog, vojnog i obavještajnog vrha Hrvatske, Slovenije i ostatka Jugoslavije. Jednu pušku proizveo je i za Franju Tuđmana, a poklon je za predsjednika naručio MUP RH. Janković, dok sjednimo u trošnoj tvornici, koja se uskoro seli u suvremeni pogon na lokaciji iznad Rijeke, prisjeća se brojnih političko-obavještajnih priča iz bivše države. I dalje je, naravno s obzirom na posao kojim se bavi, ostao u vezi s ljudima “specijalnih zadataka”. Kada je u Hrvatskoj započeo rat, odlučio je pomoći onim što najbolje zna – proizvodnjom oružja. Rekli su mu da zengama, kasnije Hrvatskoj vojsci i specijalcima, nasušno trebaju snajperske puške i bacači granata za blisku borbu s protivnicima.

Zabranili mu proizvodnju

I Janković je brzo konstruirao podzvučnu pušku, pa snajper 12,7 mm, pa snajperski ručni top 20 mm i već toliko spominjani RBG-6. Nakon rata, Ratko se upušta u izvoz oružja. Nastavio je proizvodnju, no prodaja je išla slabo, pa je, kasnijih devedesetih odlučio sam otići na najveći sajam oružja, onaj u Abu Dabiju.

– Bili su tamo i Južnoafrikanci te sam im prišao, predstavio se i rekao: “Zovem se Ratko Janković i lopov sam, bio je rat, rekli su mi da prekopiram vaš ručni bacač i učinio sam to.” Nakon prvog iznenađenja, Južnoafrikanci su došli na izložbeni prostor Jankovića. Objasnio im je da bi on, da mu nije bila naručena kopija južnoafričkog, konstruirao bacač sa 5 ili 7 granata, ne sa 6. No, Afrikanci su se iznenadili jer Janković je već tada napravio znatno kvalitetniji bacač od njihova.– Jako su se iznenadili jer pred njima je bio sasvim drukčiji proizvod, konstruiran sa 40-ak poboljšanja, što je učinilo bacač efikasnijim, lakšim i nepoderivim – kaže. Susret je završio tako da su Južnoafrikanci – kupili licenciju od Jankovića i dalje nastavili proizvoditi bacače za cijeli svijet. Licenciju su, a sve putem jedne britanske tvrtke, preuzeli i u SAD-u, gdje i danas proizvode “ušminkani” RBG-6, prema Jankovićevoj licenciji! – Na sajmovima se baš ne zaključi puno posla, no meni se tada uspjelo vratiti i s prvom većom narudžbom za 400 komada RBG-a, koje je kupila vojska Kolumbije – kaže Ratko. Ne priča mu se o tome kamo je sve izvezao svoj popularni bacač granata, premda potvrđuje da ih je, u dvadesetak godina proizveo “na tisuće”. Na pitanje kako je njegov bacač završio u rukama sirijskih pobunjenika, sliježe ramenima i kaže da nema pojma. – Možda preko neke druge države, a ja često proizvodim oružje za našu državnu agenciju (Alan), oni otkupe određenu količinu proizvoda i plasiraju ga po svijetu – kaže. U oružnici tvrtke, gdje smo ga i fotografirali, nalaze se deseci gotovih i proizvoda u postupku izrade pa je očito stigla i nova narudžba. – Prije je bilo nemoguće proizvoditi oružje unaprijed, nego tek kada stigne narudžba, što nas je jako oštetilo na tržištu, no Linić je sada to popravio – kaže Janković. Prepričava razne gluposti državne birokracije, koja je jako naštetila proizvodnji oružja u RH. Primjerice, kada je 2000. došla šestorka na vlast, Jankoviću je došao dopis dvaju ministarstava u kojemu mu, zapravo, zabranjuju proizvodnju “jer po zakonu privatnik ne može proizvoditi ovakvu vrstu oružja”. No, Janković se snalazi, naravno da poznaje važne političare i problem je brzo riješen.

Novi patenti

Dok obilazimo još dvije obiteljske riječke metalske tvrtke, koje imaju “civilni” dio posla (proizvodnja za brodogradnju, hidraulika, brodski motori), a u partnerstvu s Jankovićem proizvode i snajperske puške 12,7 mm i 20 mm, konstruktor objašnjava kako se nešto nikada ne mijenja bez obzira na to koja je garnitura na vlasti – proizvođači oružja i opreme ne dobivaju ni kune poticaja, kredita, povlastica od hrvatske države.

Čudno, s obzirom na to da ova proizvodnja izvozi već 155 milijuna američkih dolara godišnje. S druge strane, ta mrzovoljnost državnog aparata možda ih je i natjerala da proizvode specijalizirano, ne mnogo, ali proizvode visoke tehnologije. Janković je konstruirao i posebnu, skupu, no vrlo kvalitetnu granatu 40 mm za svoj bacač (patentirao je samodetonaciju nakon 10 sekundi ako ne eksplodira), a koje, opet u partnerstvu s obiteljskom tvrtkom, proizvode u Zagrebu. Konstruktor ima još ideja, a u međuvremenu je napravio već treću inačicu svog “ručnog topa” RT-20, koji je sada najlakši takav monstr-snajper na svijetu – teži samo 14 do 17 kg, ovisno o opremi. Evo novog zadatka za konkurenciju.