Nitko nije ni očekivao da će najveći trener svih vremena u mirovini doista mirovati, no da će postati baš toliko plodonosan pisac malo je tko mogao i slutiti. Doduše, prvu knjigu Sir Alex Ferguson napisao je još 1985., dvije godine nakon što je s Aberdeenom osvojio Kup pobjednika kupova, zvala se "A Light in the North: Seven Years with Aberdeen" (Svjetlo sjevera: sedam godina s Aberdeenom), drugu 1999., nakon što je s Manchester Unitedom osvojio trostruku krunu, ta se zvala "Managing My Life" (Treniranje života). No, otkako je 2013. otišao u mirovinu, pred čitateljima su već dvije – samo nekoliko mjeseci nakon umirovljenja napisao je autobiografiju "My Autobiography", a nedavno je objavljena i knjiga "Leading", koju je napisao s Michaelom Moritzom, nekadašnjim novinarom, danas predsjednikom Sequoia Capitala, bilijun i pol dolara vrijednog investicijskog fonda, najvrednije takve ustanove u svijetu koja novac ima u Appleu, Ciscu, YouTubeu, Airbnb-u i nizu drugih visokoprofitnih tvrtki. Dakle, "Leading" odnosno "Vođenje", kako bismo rado čitali naslov te knjige da je netko prevede na hrvatski, opet je autobiografija, ali ne Alexa Fergusona čovjeka, već Alexa Fergusona stvaratelja modernog Manchester Uniteda. Riječ je, dakle, o priručniku za put prema uspjehu.
Ideja rođena na Harvardu
Kako sam kaže u predgovoru, to nije knjiga o menadžmentu ili sličnim stvarima koje se tiču korporativnog svijeta. To je knjiga koja sadrži lekcije i zapažanja o tome kako je uspio postići izvrsnost na nogometnom terenu i izvan njega. Ideja za tu knjigu rođena je još 2012. kada je na sveučilištu Harvard Ferguson upoznao Anitu Elberse, profesoricu tamošnje poslovne škole. Ona je, pak, prepoznala da je njegov put do uspjeha nešto što vrijedi promotriti izbliza, provela je s njim nekoliko dana u Manchesteru pa je tako nastala studija Sir Alex Ferguson: Managing Manchester United. Cijela je knjiga stoga napisana kao niz lekcija, sve dragocjene, neke manje, neke više, a upada u oči jedan od naslova – Leading not managing koji zapravo i sumira filozofiju koja stoji iza Sir Alexa i njegova nevjerojatnog uspjeha. Prije svega, očita je inverzija u razmišljanju koju danas većina klubova ne uspijeva implementirati. Ne gradi se momčad, nego klub, i to od vrtlara naviše, a Ferguson pogotovu važnost daje običnom puku koji u United dolazi javnim prijevozom. Igrači i treneri dolaze i odlaze, a oni ostaju, poneki, kako navodi, i više od 20 godina. Samo iz jake organizacije može nastati i jaka momčad. Ipak, on u knjizi ne bježi od konkretnih primjera s terena, svlačionice, press-dvorane pa čak i pikanterija, koristeći ih kako bi zorno dokazao djelotvornost vlastitih teorija i točnost svojih iskustava. Primjerice, kroz cijelu će knjigu Alex Ferguson tvrditi da nijedan njegov uspjeh ili uspjeh njegovih igrača ni u kojem slučaju nije plod slučajnosti ili spleta okolnosti, ne bježeći pritom od činjenice da je nogomet ipak igra u kojoj ponekad treba imati i sreće. Od svih igrača koje je trenirao, prepoznaje četvoricu koji su bili svjetske klase – Cristiana Ronalda, koji je i danas jedini u toj kategoriji uz Lionela Messija, Ryana Giggsa, Paula Scholesa i Erica Cantonu. Da ne bi bilo zabune, sir Alex ne misli da su ostali igrači, poput Roya Keanea, Bryana Robsona ili Stevea Brucea, bili loši, nego jednostavno naglašava činjenicu da bez kreativnih igrača poput spomenute četvorke nema pobjednika. Ovi drugi nedostatak su talenta nadoknađivali karakteristikama poput borbenosti ili intenziteta, dajući te osobine i cijelom klubu. Možete, kaže Ferguson, na teren staviti Nemanju Vidića, Ria Ferdinanda i niz takvih velikih igrača pa vas vjerojatno neće pobijediti nitko na svijetu. No, isto je tako vrlo vjerojatno da nećete pobijediti ni vi jer neće imati tko zabiti gol.
Vrhunskog igrača, ističe Ferguson, krasi disciplina, visoka radna etika, ambicija i uvjerenje da je najbolji. Anegdotalan je primjer discipliniranosti pobjeda nad Liverpoolom u finalu FA kupa 1996. Kad je sir Alex vidio Liverpoolove igrače kako na teren izlaze u bijelim odijelima, neki i sa sunčanim naočalama, za njega je to bio očit dokaz loše discipline, odnosno zaokupljenosti stvarima koje se nogometa ne tiču. Znao je da ne može izgubiti. Cantona je zabio za 1:0 dvije minute prije kraja. Još važnije, Ferguson kaže kako su gotovo svi igrači koji su igrali za njega na nogomet gledali kao na izlaz iz bijede. Ryan Giggs imao je problema kao mladić zbog majčina porijekla, bila je iz Sijera Leonea i na kraju je i ostao samo s njom, a zbog toga što ga je uspjela izvesti na pravi put promijenio je i prezime, otac se zvao Wilson, a on je kasnije uzeo njezino – Giggs. Njega će Ferguson označiti i kao potencijalno velikog nogometnog menadžera, svoga nasljednika. I današnja ikona stila David Beckham došao je iz prosječne obitelji, slično kao i Scholes, Butt, pa onda i Welbeck te Brown, a Rio Ferdinand odrastao je u Peckhamu, i nama poznatom iz "Mućki".
O Ronaldu se sve već zna, a slično je i s Amerikancem Timom Howardom, koji je dijete mađarske izbjeglice koja se nastanila u New Jerseyu. Isto je i s Valenciom, Rafaelom, Januzajem... Ubrojimo među njih i kapetane, od kojih Ferguson priznaje samo trojicu – Alana Shearera, Johna Terryja i Tonyja Adamsa, uz njegova Scholesa. Priprema, odnosno težnja savršenstvu, odlika je velikih igrača pa Sir Alex ide i tako daleko da tvrdi kako poznati Beckhamov gol Wimbledonu 1996. s polovice igrališta nije plod nikakve slučajnosti jer je to vježbao sigurno stotinu puta. Većina je Unitedovih golova plod visoke uvježbanosti momčadi koja se odvijala na stotinama i stotinama sati treninga. Pronaći 11 igrača s takvim karakteristikama čini više od polovice uspjeha, no Ferguson piše da ne shvaća kako to da većini nogometnih klubova to uporno ne polazi za rukom. Tu se, valjda i logično, pogotovu dotiče vječnog rivala Manchester Cityja, koji unatoč stotinama milijuna uloženih dolara, ne uspijeva doseći razinu kakvu je United godinama održavao jer to jednostavno tako ne funkcionira na duže staze. Otkriva Ferguson i neka trenerska zapažanja, poput tvrdnje da utakmicu u nogometu ne dobiva 11, nego osam igrača jer je gotovo nemoguće natjerati svih 11 da simultano igraju savršeno. Uvijek će neki od igrača imati lošiji dan. Od 2131 utakmice u kojima je Ferguson vodio momčad može se prisjetiti samo 20 u kojima je svaki igrač igrao briljantno. U te utakmice ubraja pobjedu nad Romom 7:1 u Ligi prvaka 2007. godine.
Težak karakter
U knjizi će veliki trener ne okolišajući pokazati i svoje ljudsko lice, nabrajajući pogreške koje je činio prema igračima, navodeći i kako je čak od Glazerovih obnavljajući ugovor 2010. godine ishodio klauzulu da nitko od igrača ne može biti bolje plaćen od njega, nakon što mu je zasmetao novac koji je dobio Rooney. Kakva je to poruka momčadi, pitao je. No, iako će često u knjizi naglašavati svoj teški karakter, isto će tako istaknuti da nijednog igrača nije ostavio u teškoj situaciji, ni Beckhama ni Cantonu nakon incidenata koji su obilježili njihove karijere. Često osporavane Unitedove vlasnike pamti samo po dobrome jer mu, tvrdi, nisu pravili probleme ni oko čega, tek su tu i tamo postavljali pitanja u transferima poput Van Persiejeva, tad već 29-godišnjeg napadača, koji je uslijedio nakon promašenog Berbatovljeva. Tu je ta sreća, kaže Ferguson, jer nogomet je prepun loših vlasnika. S velikom suosjećajnošću opisuje jedan od najtežih trenerovih zadataka, otpuštanje mladih igrača koji nisu dovoljno dobri da ostanu.
Ne privlači novcem
Alex Ferguson je iz Uniteda prodao i vlastita sina, što mu supruga i danas predbacuje. Teško će i danas prežaliti što nije doveo igrače poput Thomasa Müllera, kojeg je njegova skautska služba zapazila kad je imao deset godina, pa onda i Didiera Drogbu, kojeg je ugrabila Chelsea Abramovičevim novcem, a onda i odvođenje Paula Pogbe, za što krivi Mina Raiolu, agenta kojeg najviše prezire. Trener s titulom sira misli da agenti igračima nisu potrebni, dovoljan je samo spretan odvjetnik. Priznaje i promašaje poput Dimitra Berbatova i Juana Sebastiana Verona koje je prodao tek za desetak posto plaćenog iznosa, ali zato je tu bilo i nevjerojatnih uspjeha poput Erica Cantone ili Petera Schmeichela. Njegovo trgovačko umijeće, navodi, bilo je i glavni razlog da ga United angažira. Igrače nikada nije privlačio novcem, nego prilikom da nešto osvoje i budu dio najvećeg kluba. Izvukli smo samo nekoliko fragmenata fascinantne Fergusonove knjige koja obuhvaća svaki segment njegova nogometnog života, ali dovoljno da se otkrije zašto će biti teško ponoviti njegov Manchester United.
>> Ovo su u povijesti napravili samo Slaven Bilić i Sir Alex Ferguson!