Reforma škole? I dalje ne ide!

Može li Hrvatska reformirati školu? Prije skoro godinu dana u Večernjem listu objavljen mi je tekst s istim pitanjem u naslovu.

Naznačit ću čitateljima nekoliko natuknica iz tog teksta:

Projekt kuće naručuje se od arhitekta. Samu gradnju (s rokovima, materijalima itd.) realiziraju građevinari koje investitor određuje nakon što se svi koraci i detalji financijskim planom obuhvate.

Taj „papirnati“ dio, koji profesionalci elaboriraju, raspravlja se kraće ili dulje u užoj ili široj obitelji dok se obiteljski ne odluči izgradnju realizirati ili ne.

Jeste li možda uočili među sudionicima nekog od takvih vrhunskih i školovanih arhitekata?

Jeste li za reformu ili niste? Koju reformu? Škole? Školskog sustava? Čega? Pa najelementarniji podatak nije javno obznanjen: koliko godina traje obvezatno obrazovanje – osam, devet ili deset godina? Ili još više, a možda i manje?

Nije ni predočen koncept moderne škole koji se zagovara.

U čemu je promjena? U nekim naznakama neke izbornosti?

U svijetu koji se dinamično mijenja zagovara se prijedlog statično organizirane škole.

Polazište svih konstrukcija reforme školstva treba biti konsenzualna odluka je li školovanje trošak ili investicija.

Kad se svi ovi elementi argumentirano predoče i obrazlože, onda se može o tome početi raspravljati, svađati se, predlagati dorade, prerade itd. I bez vremenskog limitiranja javne rasprave. Javna i demokratska rasprava traje dok se ne postigne konsenzus!

Koliko vrijedi 2 milijuna kuna

Moramo osuvremeniti/reformirati školu, a istodobno provoditi zastarjeli koncept.

Tko god i kad god „ponudi“ svoje rješenje reforme kurikula/škole u kojem se eksplicitno ne vide svi koraci i detalji za raspravu, i bez postignuća konsenzusa osuđeni su na propast odmah ili ubrzo! Tako je već 25 godina! Tako je i u ovom trenutku!

I što reći nakon godine dana? Jedna je Vlada otišla s vlasti, a druga se uspjela rekonstruirati. I u rekonstrukciji je ministar prosvjete „ustupio“ svoj resor, u kojem je Vlada na novi način s novim ljudima pokrenula/nastavila reformu, znanstvenici koja protestira na uličnim okupljanjima, protiv Vlade, u koju sad ulazi i ljudi koji vode reformu. Je li nam eksplicitno objašnjeno što se takvom promjenom želi postići u reformi?

Jesu li nam javno prezentirani argumenti (ne birokratska prenemaganja) protiv ljudi koji su prije rekonstrukcije Vlade određeni za realizaciju reforme? Ja nisam pročitao nijedan ozbiljan i stručan, pa ni politički argument protiv njih. Nažalost, nismo vidjeli nijedan njihov argument protiv tih objeda. Zašto?

Dakle, nema konsenzusa, nego se nastavlja neprestana svađa, osporavanje i improviziranje.

Jedini školovani arhitekt osporava se birokratskim nabrajanjem „propuštenih“ aktivnosti u prijedlogu operacionalizacije. Osobe koje su je najviše napale bivši su ministar i bivši strateg reforme. Zašto oni?

Na pismo jedne nastavnice s pitanjem o investiciji od 300 milijuna kuna za opremanje tabletima i ostalome u projektu e-Škole za 150 škola dobijemo nemušti odgovor iz CARNeta.

Zar stvarno netko misli da su dva milijuna kuna po odabranoj školi razuman iznos i investicija? I to još u školstvu koje nije ni osmišljeno!

Da, stvarno, zašto nam javno i transparentno ne predoče troškove kao i pedagoške i ostale aspekte (iskustva drugih država, koncept našeg školstva, očekivana poboljšanja/uspjehe itd.) kao i rezultate javne rasprave oko takvog projekta? Zašto ignoriraju sve upite i upozorenja oko projekta e-Škole?

A još žalosnije je, osim ovog nerazumno visokog troška (jer to nije investicija) potpuno zanemarivanje prigovora i argumenata protiv rane uporabe virtualnog i rezultata istraživanja kognitivne demencije zbog toga.

Zar su tableti i e-materijali (koji još ne postoje, a i ovi koji su objavljeni tipa su kako mali Ivica zamišlja modernu edukaciju) osuvremenjivanje školstva?

I onda se, mimo reforme, pojavljuje projekt upoznavanja djece s programiranjem i robotikom, kao i neustavne najave pojedinih gradova i županija da će sami realizirati neku svoju reformu kurikula. Premala je ovo zemlja za toliki broj umnih glava nesposobnih za postizanje konsenzualnih promjena.

Dakle, ništa se u godini dana nije uspjelo na planu osuvremenjivanja. I dalje se šire puste priče o nastavi koja nije puko štrebanje, nego razvija kreativnost učenika, a da javnosti nije prezentiran nijedan takav „ogledni“ uzorak moderne nastave.

Eksperimenti i rezultati

Prošla ekspertna skupina bila je bez predstavnika struka za koje moderna društva smatraju da su nužna. I još su odbijali prihvatiti proširenje skupine takvim stručnjacima.

Onoga tko je predložio proširenje skupine takvim stručnjacima javno su ga „razapeli“ najružnijim argumentima. Sadašnja ekspertna skupina nije u punom broju. Osobama koje su se javile na natječaj (a ni javnosti) nije obrazloženo zašto su neki odabrani, a drugi nisu. Toliko o transparentnosti i konsenzusu.

Argumenti vrsnog stručnjaka o zakonskoj neutemeljenosti niza rješenja, odluka i aktivnosti prošle ekspertne skupine ignorirani su pa je i dalje sve na „staklenim“ nogama.

Pozivati ljude na suradnju, a onda ih ignorirati ili javno osporavati govori dovoljno o tome želimo li uspjeh reformi.

I nekoliko riječi o matematici i rezultatima na maturi koji su poražavajući. Slično se može reći i o rezultatima na međunarodnim testiranjima naših učenika.

Kolegica iz osnovne škole to je elaborirala u svojem odgovoru CARNetu u Večernjem listu 20. srpnja 2017. u tekstu „Revolucija u obrazovanju pokazala je rezultate na državnoj maturi“. Svi njezini argumenti stoje. Posebice je zanimljiv podatak o rezultatima jedne gimnazije u kojoj su bili bolji rezultati prije (citiram) „skupih i opasnih eksperimenata koje samozvani stručnjaci proglašavaju revolucijom u obrazovanju“.

I što reći nakon godine dana? Može li se u Hrvatskoj reformirati škola na način na koji je pokrenuta i na način na koji se nameće (i bez konsenzusa i odluke o investiciji)? Što vi mislite?

Ja mislim i dalje da ne može! Živi bili pa vidjeli!