U Europskoj komisiji već se pripremaju rošade kojima predsjednica EK Ursula von der Leyen želi stvoriti poseban tim, "task force", za koordiniranje ogromnog posla oko gospodarskog oporavka EU od korona-krize. Novac dogovoren prije tjedan dana na povijesnom summitu lidera EU treba biti pametno utrošen na oporavak onih koji su najpogođeniji u pandemiji koronavirusa i pratećoj recesiji, ali i na jačanje otpornosti, što znači na strukturne reforme, te na razvoj prema zelenoj i digitaliziranoj budućnosti. Da bi bio pametno utrošen, potrebni su pametni ljudi koji će cijeli taj posao voditi, koordinirati među državama članicama, koje će kroz nacionalne programe oporavka povlačiti puste milijarde iz novostvorenih fondova. Zbog toga se stvara novi "task force" u Komisiji. Treba zajašiti taj novi val i odvoziti ga uspješno. I tu dolazimo do bitnoga: to što se radi u europskoj vladi, treba napraviti i u hrvatskoj vladi.
Možda su svima i dalje u prvom planu milijarde, točnije 22 milijarde eura, koliko će Hrvatskoj biti na raspolaganju iz svih EU fondova od 2021. Ali to je kao s onim ljubavnim sjedalima u kino dvorani. Karte koje smo dobili su za spojena dva sjedala. Jedno su milijarde, nikad veći novac koji se dijeli kroz proračun EU. Drugo su reforme, nikad veći naglasak na principu da se svježi novac ne bi trebao bacati na stare probleme, na gašenje starih požara, nego na nove, svježe projekte koji u sebi sadrže veliku dozu reformiranja društva ili ekonomije. U pregovorima na summitu nizozemski je premijer Mark Rutte krenuo s pozicije koja je bila pogrešna, s pogrešne strane povijesti. On je želio da se dogovori takvo upravljanje novcem iz novog fonda za oporavak, koje bi podsjećalo na omraženu Trojku iz dužničke krize Grčke. Upravljanje koje bi nametalo nekoj državi stroge reforme koje uvjetuje netko drugi. Kompromis koji je na kraju dogovoren nije takav kakva je bila Rutteova početna ideja, ali Nizozemac je nešto iskamčio, što tek treba vidjeti kako će izgledati u praksi. To je jedno od neodgovorenih pitanja sa summita. Barem ne odgovorenih do detalja koji bi bili svima jasni.
Ali, bez obzira na sve to, svakoj državi članici koja se oslanja na veliki dio pomoći iz "EU iduće generacije" sada je potreban po jedan Rutte u vladi. I Hrvatskoj je potreban netko tko u vladi konstantno zastupa argument koji je Rutteov, ili kalvinistički, u smislu radne etike i pristupa ekonomiji koji se ne zanosi samo trošenjem, nego, u ovom slučaju, zaista gleda i na to kako će se to trošenje isplatiti (isplatiti i u društvenom smislu, i naravno u smislu jačanja potencijala rasta BDP-a). I kako će se otplatiti. Reformski proces, uz koji će biti vezane milijarde iz EU, nije pokazna vježba. To je stvarna bitka u kojoj treba ostvarivati pobjede, imati rezultate. Što prije to shvatimo - pogotovo u Hrvatskoj, koja sama ima toliko slab reformski kapacitet, pa joj koristi bilo kakav "poguranac" - to bolje za nas same. Dosad je možda nekima bilo teško shvatiti ozbiljnost i obvezu implementacije onoga što bismo napisali u nacionalnom planu reformi i poslali u Bruxelles u sklopu Europskog semestra. Taj Europski semestar, mehanizam koordinacije ekonomskih politika država članica u EU, nije imao ni batinu ni mrkvu, koje bi nas motivirale. Sada će, međutim, isplata novca iz fonda za oporavak biti jasno vezana uz obvezu implementacije reformi i ispunjavanja specifičnih ekonomskih preporuka, koje svaka država pojedinačno dobije i dogovori s Komisijom. Europski semestar bit će dobro podmazan. I to je važna i dobra novost čitavog ovog paketa dogovorenog na razini Europskog vijeća.
Veću šansu za uspjeh imat će one države članice koje i same prepoznaju svoje "vlasništvo" nad tim reformama. Države koje svemu tome budu pristupale iz perspektive argumenta da postoji netko vani, u Bruxellesu, koji nam nešto nameće mimo naše volje, a mi jadni to moramo ispuniti, uvijek su bile neuspješnije od država koje pristupaju iz druge perspektive. Od onih koji u mehanizmima EU vide samo pomoć i poticaj za posao koji će one same osmisliti i provesti, za reforme koje nisu nečije tuđe, nego vlastite. Jer ne čine neku tuđu državu i društvo boljima, nego vlastitu državu i društvo. Jer nisu u tuđem interesu, nego u vlastitom interesu. To je taj osjećaj "vlasništva" nad reformama i nad svojom sudbinom. Hoće li ga imati i Hrvatska u Europskoj uniji iduće generacije?