Nedavni pronalazak olupine talijanskog oklopnog broda „Palestro" na 120 metara dubine u podmorju kod otoka Visa ponovno je oživio interes za Višku bitku u kojoj je ovaj brod i nastradao 1866. godine, ponijevši sa sobom na morsko dno više od 200 članova posade. Viška bitka po mnogo čemu je posebna. Vojno, to je jedna od prvih pomorskih bitaka na svijetu, uz one u Američkom građanskom ratu, u kojoj su se borili i oklopljeni brodovi. Isto tako, to je vrlo moguće i posljednja bitka u kojoj su se brodovi međusobno potapali probijanjem kljunom. Ovim prvim, sudjelovanjem oklopnjača, Viška je bitka nagovijestila dolazak razdoblja modernog načina ratovanja, a ovim drugim, borbom kljunovima, na neki način je predstavljala oproštaj od starih, gotovo romantičnih, vremena „viteškog" ratovanja.
O samoj bitki i nekim manje poznatim detaljima vezanim za nju više nam je rekao viški povjesničar Goran Mladineo, ujedno član Odbora za obilježavanje 150-godišnjice Viške bitke u srpnju 2016.
– Viška bitka je bila sraz dviju država, ugledne i moćne Habsburške Monarhije i tek nastale Kraljevine Italije, koja je žudjela da pokaže svoju snagu i pod svojim okriljem okupi sve Talijane, a smatrala je da, dok ne dobije istočnu obalu Jadrana, ta misija nije upotpunjena – objasnio je Mladineo same okolnosti koje su dovele do bitke.
Priliku za to je pružio im je Austrijsko-pruski rat, u koji se Italija uključila na strani Prusa, procijenivši da bi tako mogla ostvariti ciljeve. No, nakon što su austrijske jedinice porazile Talijane u kopnenoj bitki kod Custoze 24. lipnja 1866. godine, Talijani su bacili karte na pomorsko ratovanje pa je odlučeno da se što prije napadne Vis, najizbočeniji otok austrijske Dalmacije koji je mogao poslužiti kao izvrsna baza za daljnje napade na dalmatinsko kopno i kontrolu pomorskih puteva kroz Jadran.
– Talijanska mornarica pod zapovjedništvom admirala Carla Persana uputila se prema Visu 16. srpnja 1866. godine iz luke Ancona i došla na odredište nakon dvodnevne plovidbe. Njihova prvobitna taktika izravnog napada na otok se pokazala neuspješnom unatoč snažnom bombardiranju jer je Vis bio premrežen dobro održavanim sustavom utvrda koje su osmišljene da izdrže bar nekoliko dana napada do dolaska pojačanja.
Talijani su stoga treći dan svoje akcije odlučili promijeniti taktiku: prekinuli su s izravnim napadima na otok Vis i grupirali svoje brodovlje na otvorenom moru sjeverozapadno od Visa očekujući dolazak austrijske mornarice, čemu je prethodila zanimljiva priča.
– Pri svom dolasku presjekli su telegrafski kabel koji je ispod mora spajao Vis s Hvarom kako bi onemogućili pozive upomoć. No, dobro zamišljeni plan poremetili su im hvarski telegrafist Brauner i Juraj Plančić, domoljubno nastrojeni župnik iz sela Brusje, koji je golim okom pratio okupljanje talijanskih brodova oko Visa i njihove napade te sastavljao telegrame koje su slali u austrijsko zapovjedništvo – rekao je Mladineo.
Dodao je i da je ostalo zabilježeno da su se po brdima oko Hvara skupile stotine ljudi koje su promatrale napad na susjedni Vis i glasno se molile da se Vis održi. Višani su se, pak, izloženi bombardiranju koje je uzrokovalo velike štete u mjestu i šumske požare po cijelom otoku, razbježali po unutrašnjosti otoka sklanjajući se po špiljama, no od granata ih je ipak poginulo šestero. Nakon dojave s Hvara, iz Pule je pak prema Visu upućena austrijska flota pod komandom admirala Wilhelma von Tegetthofa koja je bila brojčano znatno slabija od talijanskih snaga. Imali su gotovo dvostruko manje oklopljenih brodova i krstarica. Do susreta brodovlja dviju strana došlo je u prijepodnevnim satima dana 20. srpnja 1866. godine.
– U njihovu sudaru presudila je strategija austrijskog zapovjednika i njegovo izvrsno snalaženje i mirnoća u potpunom kaosu ispremiješanih brodova, kaosu punom dima, buke i eksplozija koju je upravo on i nametnuo Talijanima. Naime, znao je da im se zbog slabije brojnosti flote ne može suprotstaviti topništvom s veće udaljenosti i da mu je jedina mogućnost za pobjedu upravo izravan napad brodovima na brodove i stvaranje kaosa, za koji je računao da će se bolje snaći u njemu ako ga sam kreira.
Nisu ih progonili
Najjači austrijski adut, oklopnjača „Ferdinand Max" tako se zabila u talijanski masivni oklopni brod „Re d'Italia", koji je potonuo za samo nekoliko minuta, povukavši sa sobom 400 mornara. Riječ je o glavnom, zapovjednom brodu na kojem je ranije bio i Persano, no koji je prije početka bitke prešao na manji brod, čime si je spasio život. Olupina tog broda pronađena je 2005. godine.
– Unatoč potonuću „Re d'Italie", bitka se i dalje nastavljala pa se austrijska oklopnjača zabila u drugi talijanski oklopni brod „Palestro" s kojeg je od siline udara odlomio gornji dio jarbola i srušio na palubu. Talijansku zastavu koja je pala zajedno s njim dohvatio je sudionik bitke Hvaranin Nikola Karković i time stekao doživotnu slavu – prepričao je Mladineo.
„Palestro" se zapalio, a potom oko dva sata poslijepodne i eksplodirao, te su se Talijani nakon svega pet sati boja odlučili na povlačenje prema Anconi. Njihovi gubici, dva oklopna broda, s posadama s više od 600 ljudi, bili su teški, ali najveći dio flote ipak se nesmetano i neoštećen uspio vratiti na talijansku obalu Jadrana jer Tegetthofova flota nije imala snage progoniti ih. Mladineo na temelju toga zaključuje da je austrijska pobjeda zapravo bila rezultat vojnog talenta i promišljanja svog zapovjednika, ali i odvažnosti, riskiranja, pa i sreće. Umjesto nastavka borbe, njegova se flota stoga vratila u višku luku gdje su je dočekali oduševljeni stanovnici.
– Za razliku od Thegetthofa, koji je postao najveći junak Habsburške Monarhije, talijanski zapovjednik Persano morao je na sebe preuzeti ulogu žrtvenog jarca pa je proglašen nesposobnim i smijenjen s dužnosti.
Viška je bitka presudno odredila odnose ne samo Italije i Habsburške Monarhije (koja od 1867. godine nosi novi nazivom Austro-Ugarska) nego i odnose Talijana i Hrvata u većem dijelu stoljeća koje je tek dolazilo. Hrvatima u Dalmaciji bila je i velik poticaj za jačanje nacionalne svijesti i samopouzdanja.
– Napisan je niz pjesama i knjiga o bitki, a njena godišnjica do danas se svake godine vrlo svečano obilježavala hodočašćima na Vis iz cijele Dalmacije, ali i Austrije. Godinu dana nakon boja na groblju Prilovo u Visu postavljen je spomenik s figurom usnulog lava koji „čuva" Vis i Jadran od Talijana te je ubrzo postao simbol Visa i nezaobilazno odredište političkih delegacija i svih posjetitelja otoka. Posjetio ga je i car Franjo Josip 1875. te prijestolonasljednik Franjo Ferdinand 1906. godine – kazao je Mladineo.
Nikad sagrađena crkva
Talijanima je, naravno, bio trn u oku, kao stalni podsjetnik na ono što su doživjeli, a priliku da to izbrišu dobili su odmah nakon raspada Austro-Ugarske, kad se Vis našao pod njihovom okupacijom. U lipnju 1919. godine spomenik su jednostavno odnijeli u Italiju i postavili ispred Pomorske akademije u Livornu, gdje se i danas nalazi. Višani ga nikad nisu prežalili, no od povratka spomenika nije bilo ništa pa je prije nekoliko godina na mjesto na kojem se nalazio postavljena njegova kopija.
Talijani su spalili i veliku sliku koja je prikazivala bitku, a nalazila se u nedalekoj franjevačkoj crkvi. Fratri su ju 1919. godine uspjeli skriti od Talijana, no već 1941. godine talijanski su se vojnici opet vratili na Vis, pronašli je, a potom i spalili na obali ispred crkve. Zanimljiv je podatak i da je u sklopu priprema za pedesetu obljetnicu Viške bitke, austrougarska vlada raspisala natječaj za izgradnju spomen – crkve u Visu, a pristiglo je više od 50 radova iz cijele Monarhije. Na koncu je 1916. izabran projekt arhitekta Ćirila Ivekovića, po kojem se trebala sagraditi, a po svojim dimenzijama zapravo je više bila katedrala, s dva zvonika i centralnom kupolom. No zbog rata, zatim sloma Austro-Ugarske crkva nije sagrađena iako bi danas zasigurno bila velika turistička atrakcija.
>> Nikola Zrinski u Sigetu priča je o viteštvu i ulozi jednog čovjeka u obrani Europe