Treba li rekonstruirati Vladu? S obzirom na to kako pojedini ministri plivaju u svojim resorima i kakav im je imidž u javnosti, poneka intervencija u sastav kabineta bila bi logična. Do izbora je još godinu i koji mjesec, pa bi s političkog stanovišta takav potez bio razumljiv. Premijer, recimo, želi u tom razdoblju ojačati ekipu kako bi biračima pokazao da ima dovoljno sape i dobrih suradnika za još jedan mandat.
U vrhu vladajuće stranke na eventualnu rekonstrukciju reagira se kao i na prijevremene izbore: Ne! No ni HDZ-ovi argumenti nisu bez snage. Prvo, u tim krugovima vjerojatno procjenjuju da bi to donijelo više štete nego koristi. Ako bi Sanader sad micao pojedine ministre ili potpredsjednike Vlade, time bi priznao da nije znao dobro odabrati suradnike. Politika je, kaže se, prije svega odabir kadrova. Ako tu pogriješiš, što si uopće napravio? S tog stanovišta, nešto što izgleda kao logičan potez, moglo bi umanjiti ugled vladajućih.
Kontra bilo kakve rekonstrukcije, vladajući imaju još jedan praktični argument. Kad vlada dođe pred kraj mandata, a Sanaderova je ušla u treću trećinu, vrlo je teško naći kvalitetne ljude koji se mogu brzo uključiti. S ta dva argumenta, Banski su dvori odvratili sve špekulacije oko toga da se na određenim razinama već počelo govoriti tko bi od ministara najesen mogao "na relaksaciju", a tko bi došao u obzir za popunjavanje kabineta.
Protiv rekonstrukcije moglo bi se nanizati još argumenata. Koga smijeniti? Percepcija javnosti o nekom ministru ponekad je rezultat u prvom redu njegove sposobnosti za samopromociju. Ministar obrane Rončević drži se drugog reda, u javnosti dobiva slabe ocjene, no činjenica je da iz njegovog resora više nema udarnih, negativnih novinskih naslova.
Sanaderova je Vlada od početka puno uložila na kartu homogenosti. I to je bio jedan od njezinih najčvršćih aduta. Ako Sanader bilo koga isključuje, a da to nije isprovocirano nekim prijestupom kakvog bi javnost prepoznala kao opravdan razlog, zapravo bi poljuljao jednu od svojih najjačih karata. U tako homogeniziranoj Vladi kakva je Sanaderova, u kojoj nitko nema veliku autonomiju, nitko ne može ni sam snositi svu odgovornost jer se ona disperzira na cijelu ekipu. Ministri o malo čemu sami odlučuju, a nikakvu važniju odluku ne donose bez premijera.
Kad se potpredsjednici Kosor htjelo na dušu svaliti sve loše što se dogodilo s povlaštenim upisom na fakultete za braniteljsku djecu, odmah se moglo čuti i slijedeće: Zakon o braniteljima podržala je cijela Vlada kad se činilo da će to donijeti samo pozitivne poene. Sad kad se vidjelo da to nije bila baš tako dobra ideja, odgovornost ide samo na jednu adresu. Ni široj javnosti epizoda s navodnim smjenjivanjem Sanaderove zamjenice i ministrice branitelja, očito nije bila simpatična. U posljednjem Večernjakovom mjerenju popularnosti političara, pokazalo se da je Kosor u toj epizodi politički čak zaradila. Na listi deset najpozitivnijih političara tijekom srpnja zauzela je čak treće mjesto, iza Sanadera i Mesića, a za sobom ostavila šeficu HSLS-a Adlešić, koja obično dominira takvim anketama. Dosadašnja iskustva govore da javnost ne mjeri vladu prema kvalitetama pojedinih ministara. Pojedinačane ocjene o njima utapaju se u zbirnu. Vlada je dobra ako se bolje živi. Vjerojatno slijedom te logike, vladajući su prošli mjesec dobili na popularnosti i bez rekonstrukcije ministarske ekipe, čim je isplaćena prva rata mirovinskog duga. Do izbora se isplaćuju još tri rate, a kapnut će i povišice za državne zaposlenike. Sanader bi dakle mogao bez rekonstrukcije. Jasno, ako netko od ministara ne zabrazdi baš preko svake mjere.