Pravilno i bez iznimaka, kao što u proljeće niče cvijeće, tako u Hrvatskoj pred izbore niču – političke stranke. Bilo da je riječ o parlamentarnim, lokalnim ili europskim izborima, očito je riječ o političkim utakmicama koje mnogi Hrvati nisu spremni gledati s klupe.
Tako su u Hrvatskoj trenutačno aktivne čak 163 stranke, po čemu smo među europskim rekorderima, a uspjeli smo nadmašiti čak Bosnu i Hercegovinu koja se dugo smatrala fenomenom u tom području. S obzirom na to da je 2020. godina izborna, očekuje se i porast broja stranaka, a njihovo su osnivanje već najavili Miroslav Škoro, spominje se i nastanak “lijevog Mosta”...
Apsurd za apsurdom
– Pred izbore uvijek rastu apetiti pa se kreće u osnivanje stranaka, što je u Hrvatskoj jako jednostavno, zato ih ima toliko – govori politolog Goran Čular, profesor na Fakultetu političkih znanosti koji se bavi upravo političkim strankama te političkim sustavima. Koliko je u Hrvatskoj popularan trend osnivanja političkih stranaka, potvrđuje i pregled svih osnovanih u zadnjih 30 godina. Takvih je, prema Registru političkih stranaka, u Republici Hrvatskoj gotovo 350, a ako se u obzir uzme da ih je sada aktivno manje od pola, očito je da većina stranaka nije bila dugog vijeka, broj članova bio im je tek simboličan, a za mnoge većina nije niti čula. Tu su bile “Hrvatska 21. stoljeća”, “Stranka istine i prave”, “Antiprohibicionistička slobodarska stranka”, “Moje malo Međimurje”, “Zeleni – stranka novog doba”...
– Velik broj stranaka nikada nije napravio baš ništa aktivno. Za početak, nisu izašli na izbore, što je temeljna funkcija jedne političke stranke. Očito su tu osnivači zaključili da imaju neki drugi razlog ili benefit – kaže Čular te dodaje kako je naš sustav osnivanja stranaka među najliberalnijima u Europi.
Potrebno je, naime, samo 100 punoljetnih i poslovno sposobnih državljana koji se nakon održavanja osnivačke skupštine trebaju upisati u Registar koji vodi Ministarstvo uprave. Pritom je potrebno tek nekoliko dokumenata, poput zahtjeva za upis, zapisnika o radu, odluke osnivačkog tijela stranke, program i statut, popis osnivača i članova upravnih tijela te imena osoba ovlaštenih za predstavljanje i zastupanje.
– U Rumunjskoj je propisano da za osnivanje stranke treba 25.000 članova, u Srbiji 10.000, u Estoniji 1000, Litvi 400, Sloveniji 200... – nabraja Čular. U obzir pritom treba uzeti broj stanovnika neke države, no Hrvatskoj niti to ne ide u prilog. Rumunjska ima, naime, pet puta više stanovnika od Hrvatske, a potrebno je čak 250 puta više potpisa za osnivanje stranke. S druge strane, i Slovenija i Estonija imaju manje stanovnika od Hrvatske. Liberalniji sustav imaju samo Mađarska te BiH, odnosno neki dijelovi Bosne i Hercegovine s obzirom na to da ondje nema jedinstvenog konsenzusa.
– Što se tiče zapadne Europe, tamo je situacija drugačija jer je dulja tradicija demokracije. Ondje su prvo nastale stranke, a tek su onda postavljeni zakonski okviri, dok su u “mlađim demokracijama” prvo uspostavljeni zakoni, a tek se onda krenulo u osnivanje političkih stranaka – kaže Čular. Iako bi se moglo pomisliti drukčije, velik broj stranaka ne osigurava nužno veću demokratičnost, nego upravo suprotno. Politolozi se slažu da velik broj marginalnih stranaka i “rascjepkanost” parlamenta ugrožava njegov rad i stabilnost. No u istočnoeuropskom kontekstu Hrvatska nije samo fenomen po tome koliko stranaka ima nego i po broju onih koje izlaze na parlamentarne izbore te po broju nepredstavljenih građana.
– Općenito bi pravilo trebalo biti da ako se na izborima natječe manji broj stranaka, onda to rezultira stabilnijim parlamentom, ali većim brojem građana koji su nepredstavljeni. S druge strane, ako na izbore izađe velik broj stranaka, onda bi parlament trebao biti šarolikiji, ali bi više građana trebalo biti predstavljeno – objašnjava Čular te dodaje kako su u Hrvatskoj dugo vremena obje te brojke bile visoke.
Sve od 2000. do danas, na svakim se parlamentarnim izborima, naime, natječe od 50 do 60 stranaka, što je jako velika brojka ako se u obzir uzme da je prosjek u većini demokracija od 15 do 30 stranaka. No u isto vrijeme, Hrvatska je dugo vremena imala velik broj nepredstavljenih građana, što je kulminiralo na izborima 2011. godine kada je čak 18,5 posto ljudi glasalo za neku od stranaka koja nije ušla u Sabor. Dolaskom MOST-a i Živog zida na scenu, ta je brojka na prošlim izborima ipak smanjena na 3,9 posto.
Stranka ili nezavisna lista?
I dok je stranke u Hrvatskoj očito (pre)lako osnovati, isto ne vrijedi za nezavisne liste. Dok broj stranaka iz godine u godinu raste, pa ih je tako početkom 2000.-ih bilo dvostruko manje aktivnih nego danas, broj nezavisnih lista u stalnom je padu. Tako ih je 1990. bilo 47, 2007. samo 13, a prije četiri je godine taj broj pao na njih samo – tri.
– Za osnivanje stranke potrebno je 100 ljudi, a da bi nezavisna lista izašla na izbore, mora skupiti 500 potpisa u svakoj izbornoj jedinici u kojoj se natječe – kaže Goran Čular te dodaje kako zato u Hrvatskoj postoje stranke koje se zovu “nezavisna lista” koliko god to nelogično bilo.
Također, u Hrvatskoj ima desetak stranaka koje nose neko osobno ime, poput Milana Bandića, a to navodno planira napraviti i Miroslav Škoro. Oni bi, naime, mogli biti nositelji liste samo u jednoj izbornoj jedinici, a ovako njihovo ime može biti vidljivo na vrhu svake liste.
Puno opcija, al sve niskoristi.