Reportaža iz Splita: Korona je na vrhuncu, sve vrvi od života, a ugostitelji su lukavo izigrali Stožer

Otkako je Stožer civilne zaštite detektirao partijanje mladih u noćnim klubovima kao jedan od glavnih epidemioloških problema, stvari su se u Hrvatskoj naglo promijenile. Noćni je život navodno umro, europske zemlje stavljaju nas na crvene liste, a koronavirus, gle čuda, i dalje živi. Možda više nego ikad, budući da ovih dana obaramo rekorde u broju novozaraženih. Stožer je prstom upirao i u mlade “bioteroriste” posredno im zabranivši da znojni i pijani po zatvorenim prostorijama, uz dim cigarete i ljepljive šankove, šire virus. No, kakva je situacija sad? Kamo mladi izlaze? Ima li turista i jesu li mjere o ograničavanju rada noćnih klubova urodile plodom?

Po odgovor smo krenuli na splitsku Matejušku, popularnu lučicu nadomak rive koji je već desetljećima oaza urbane supkulture i okupljalište mladih. Baš je zanimljivo odmaknuti se od kompliciranih znanstvenih analiza i čuti što o svemu misli puk koji je navikao na Ultru, noćne klubove, cjelodnevni žamor i gužve. U Split, koji od prvog dana epidemije prati glas nedisciplinirane sredine s mnoštvom žarišta, uputili smo se baš kad je u Hrvatskoj zabilježeno 219 novozaraženih. Na Matejušci naletjeli smo na skupinu mladića koji kao da su jedva dočekali nekomu elaborirati svoje zaključke.

– Napišite da mi ništa ne razumijemo, zbunjeni smo. Nisu nam jasni kriteriji. Evo, danas sam bio na kupanju na Bačvicama. Na plaži niste imali kamo staviti ručnik, svi se ti ljudi kupaju u moru, svi rone, plivaju, dodiruju se i potencijalno šire virus. S druge strane, u centru grada se ne može pronaći mjesto ni u jednom kafiću. Grad jednostavno gori. Pogledajte restorane, turisti čekaju red za ulazak. Ali bitno da se nama govori da smo ubojice jer smo mladi i želimo na zidiću uz more navečer popiti pivo. Ne možete kupiti kruh bez maske, ali zato možete u kafiću bančiti do ponoći kao da ste na Ultra Music Festivalu. Jednostavno, nema logike. S novim mjerama se ništa nije postiglo. Zabave su samo promijenile vrijeme i mjesto održavanja. Neka zabrane sve ili neka nas puste na miru – govori nam splitski student FESB-a sugerirajući da odemo u Get (u strogom centru Splita, nap.a.) i provjerimo njegove riječi.

Doista je tako i bilo. Odlazimo s Matejuške i gledamo kako na klupama sjede umirovljenici, pjevaju dalmatinske hitove i sviraju gitaru. Njihovi unuci voze bicikle, trčkaraju, napucavaju loptu... Sve je prepuno boja, mirisa i okusa – onog čarobnog i glasnog mediteranskog kolorita. Hodamo dalje put Marmontove ulice s koje se slijevaju rijeke stranaca. Dvije gospođe na užarenoj ploči peku uštipke i fritule, a na obližnjoj trafici pet djevojaka vodi prepirku o tome koje će vino kupiti. Najviše je mladih anglosaksonaca, takozvanih backpackera i nabildanih partijanera u kričavo zelenim potkošuljama i uskim hlačicama. Bilo je i Nijemaca, Francuza, Amerikanaca... Zaustavili smo ekipu Britanaca, pitali smo ih kamo će krenuti kada se lokali uskoro zatvore.

– Trenutačno tražimo travu. U cijelom gradu nismo večeras pronašli nekoga tko bi nam prodao komadić. Kasnije idemo u Rooftop 68, rekli su nam da tamo ide glazba do dva ujutro. Prije smo bili u Inboxu, sve je bilo puno ljudi, nastupao je DJ – kažu nam oni bez suzdržavanja pa nas pozdravljaju uz doskočicu da je Hrvatska raj na zemlji.

Nastavljamo se probijati kroz tijesne uličice do poznatog restorana Bokeria. Na vanjskim stolovima nije bilo mjesta, sve je ispunjeno, a u unutarnjem dijelu samo su dva stola prazna. Osoblje, vrlo profesionalno, radi s maskama, rukavicama i zaštitnim vizirima.

No, ubrzo u Kružićevoj ulici ispred kafića Charlie’s upoznajemo nekoliko mladih Australki. Sjedile su bose na asfaltu nasred ulice pijući veliki koktel. Kazuju nam da se nimalo ne boje virusa.

– Zar mislite da bismo svi ovako stajali vani da se bojimo? Mladi i zdravi ljudi shvatili su da im ništa ne može biti i ne vidimo razloga zašto se ne bismo družili i izlazili. Cijela ta priča oko virusa je prenapuhana, čudna i mislim da ima duboku političku komponentu. Ljudi ginu i u prometu, još više nego što umiru od koronavirusa, zašto onda ne bismo zabranili automobile? – rekla je jedna od njih.

Božo Transporter

Već je 30 minuta do ponoći, iz prepunih kafića udaraju basovi, a gosti na štekatima, sudeći po njihovoj gestikulaciji, još ne pomišljaju na odlazak. Dok se približavamo Peristilu, opijaju nas mirisi pečenih lignji i burgera. Iz pozadine se čuje zvuk staklenih čaša koje nazdravljaju, neke djevojke dijele letke za striptiz-klub i kockarnicu, a kamioni Čistoće upravo izlaze na teren i vodenim šmrkom čiste ulice.

– Okupajte i mene malo. Rekao mi je Opara da me morate oprati svaki put kad me vidite (smijeh). A vidi žena koliko ih ima. Kao u priči. Odakle ste vi, šinjorine? Imate li koju bocu? – dere se neki glas.

To je bio Božo, legendarni skupljač boca osebujnog karaktera kojeg Splićani od milja zovu Božo Transporter budući da od jutra do večeri i u svako godišnje doba sa svojim kolicima neprekidno obilazi frekventne lokacije na kojima mladi zabavljajući se ostavljaju prazne boce i limenke. Nije pretenciozno konstatirati da je Božo jedan od najboljih poznavatelja stvarnog stanja na splitskim ulicama.

– Ja ti svaki dan izmolim 50 krunica za koronu. Bože sačuvaj što se to događa. To ti je sve Božja kazna. U Splićane je ušao đavao. Puše, piju, kockaju, seksaju se, nose pištolje – prepričava Božo dok u brzom hodu skuplja boce pa dolazi do nas, pali cigaretu i nastavlja:

– Ljudi će ostati bez posla, a kako će narod preživjeti ako nam mladež nema gdje raditi? Treba biti u pripravnosti. Evo, ja sam mjesecima stavljao sa strane pa sad imam 1000 eura keša. Spreman sam za jesen, a kažu mi da sam lud. Nisam ti ja lud sve dok sumnjam u to jesam li lud. Je li tako, prijatelju? – kroz smiješak će Božo gurajući kolica.

Stigli smo na Peristil. Tamo je svirala glazba uživo, nekakav dobar jazz, a niz okupljenih stranaca sjedio je na kamenim skalinama i uz čašicu vina uživao u ambijentu. Hodamo dalje kroz Dioklecijanove podrume i dolazimo do spomenutog Inboxa. Već s dvadesetak metara u prsima osjećam vibracije od glazbe, a u tom kafiću koji inače ima ogromno predvorje na otvorenom, stoji bina s DJom, a ispred nje najmanje 200-300 domaćih i stranih gostiju s pivom u plastičnim čašama. Nešto kao Ultra za siromašne.

Odzvonila je ponoć

Svjetla u Inboxu se naglo pale, a glazba se stišava. Hrpa turista bezglavo je počela bauljati oko Tuđmanova spomenika. Sada gledaju kako i što dalje. Vade mobitele, guglaju, otvaraju karte... Ali diskoteke na Bačvicama su zatvorene, baš kao i iznimno popularni klub Central pored HNK. Od okupljenih doznajemo da u gradu jedino radi Rooftop 68. To su nam rekli i oni Britanci maloprije. Inače, riječ je o objektu službenog nazivlja food/clubbing. To je trenutačno jedino mjesto gdje se u Splitu može izaći do dva ujutro, a to se može budući da je objekt registriran kao restoran iako je u praksi noćni klub.

Otišli smo provjeriti o čemu je riječ. Krupni zaštitari na ulazima odmjeravaju svakoga gosta, odmah se uočava stanovita napetost u zraku i stječe se dojam da ovo nije mjesto u koje se ulazi nekontrolirano i u velikim skupinama. Ali ne zbog korone, već zbog održavanja stvorenog imidža o profinjenom i ne baš jeftinom mjestu. Ambijent na vrhu zgrade uređen je futuristički i luksuzno. U velikim kožnatim sofama imućni turisti uživaju u nargilama. Na sredini prostora nalaze se dva velika kaveza u kojima se izmjenjuju plesačice koje erotskim izvijanjem oduševljavaju prisutne, konobari se s pladnjevima u zraku probijaju između ljudi preko plesnog podija, a s ogromnih zvučnika sviraju ljetni techno-hitovi.

Hrane, naravno, nema na vidiku, niti smo, istini za volju, vidjeli ikakvu kuhinju ili bilo koga tko bi objedovao u jedan sat poslije ponoći. Iako je riječ o “klubu” na otvorenom koji prekrivaju moderne tende, teško je povjerovati da bi se korona ovdje zbog toga sporije ili nikako širila. Na dva velika šanka poredani su gosti, jedan do drugoga. Zbog gužve je bilo gotovo nemoguće naručiti piće, a da se dođe do toaleta, baš kao u svakom noćnom klubu, treba se dobro pomučiti – probiti se kroz gužvu, pričekati red pred pisoarom i vratiti se natrag. Gosti pričaju jedni s drugima, dodiruju se, pušu si za vrat, više-manje svi su oznojeni i baš nitko ne obraća pozornost je li alkohol pije iz svoje čaše ili nečije druge koja se u datom trenutku našla na stolu.

– Ovo ti mene muči. Hajde sad budi pametan. Ne smiješ u Central, ne smiješ na Bačvice, ne smiješ u Inbox, ali ovdje smiješ. Ne znam zašto. Meni to sve izgleda isto. U Inboxu je do ponoći bilo milijun ljudi, a također je na otvorenom kao i Rooftop 68, a ovdje se smije raditi do dva. Ako ovaj grad ne postane novo žarište, ja ne znam koji hoće. Ne može se to više kontrolirati. Suludo je jednima nešto zabranjivati, a drugima dopuštati. To je čisti birokratski terorizam. Kako epidemiolozi misle zaustaviti koronu kad svi žele biti na moru i u kafićima, pa ljeto je? – upitao se ispred toaleta Stipe, inače svježe diplomirani pravnik, očito neupućen da poanta nije u otvorenom prostoru, nego u objektu koji je registriran kao restoran.

No kad je završila zabava u Rooftopu, ekipa i dalje nije htjela krenuti kući, što je sasvim logično za ljude koji su došli iz svih krajeva svijeta u Split kako bi se zabavili, a ne spavali u apartmanima. Nedaleko od kluba sjatilo se mnoštvo taksista. Vrebaju klijentelu, ali mnogima posao nije tu večer išao jer je velika većina gostiju odjurila do pekara u kojima su se opskrbili novim količinama pića. Riječ je, dakako, o kultnoj pekari Bobis. To je pekara koja radi petkom i svetkom već desetljećima, a oduvijek je bila omiljeno mjesto za gricnuti burek ili pizzu nakon iscrpljujućeg izlaska. Pred njom se i u zimskim danima u sitne noćne sate okupi više desetaka ljudi koji jedu i razgovaraju, a kamoli ne sada.

Finiš u Bobisu

I mi smo odlučili kupiti pizzu, a pred nama se u redu našlo troje Francuza. Ožalošćeno su komentirali kako jednostavno više nemaju kamo otići te da će sad u apartmanu pustiti glazbu i načeti novu bocu vina. Sjeli smo na zidić pored pekare pa uz koncert cvrčaka promatrali kako grad polako pada u anesteziju. Puls mu se usporava, taksisti odvoze posljednje turiste, lokalci se iz noćnog provoda vraćaju kući u crnim autima, iznutra se čuju cajke, a prvi kombiji iz Dalmatinske zagore stižu s voćem i povrćem na pazar. Tu će se sljedeće jutro već prilično rano okupiti neki novi ljudi, nekih drugih generacija, potpuno različiti od ovih s kojima smo proveli noć. Sada gradom lutaju samo pijani oriđinali, bezbrižno se smiju, razgovaraju sami sa sobom, spavaju po autobusnim stanicama, žicaju novac i ne zamaraju se koronom. No, ako je ovako izgledala srijeda, kako će tek izgledati naredni vikendi?

Tada će se, očekivano, u centru grada pojaviti i više samih Splićana. Bit će, nesumnjivo, druženja na plažama i u parkovima, ali granicu između mediteranskog načina života i opasnosti za zdravlje ljudi – ionako će odrediti Stožer. U svakom slučaju, dojma smo da u gradu pod Marjanom, a koji se posljednjih godina prometnuo u pravu partijanersko-turističku meku, uistinu nema posebnog straha od epidemije, a čini se da je dio ugostitelja ipak uspio pronaći rupu u zakonu i bezbrižno odolijevati naputcima Stožera. Ne žale se toliko više ni iznajmljivači koji su srpanj i polovicu kolovoza ipak uspjeli napuniti.

Je li važnije bilo suzbiti virus ili spasiti sezonu? Znat ćemo na jesen.