Kako reagiraju crkveni krugovi kada im na vrata zakuca mlađi bračan par, prototip poštenih i ponosnih ljudi koji su zbog loše situacije u zemlji na rubu propasti, a od života na cesti može ih spasiti posao ili, kao krajnja mjera – milostinja dobrih duša, provjerili smo na nekoliko adresa u Zagrebu.
U pohod smo krenuli kao obitelj Marijana i Bernard Bilić. U braku smo pet godina, oboje imamo srednju školu, završenu gimnaziju, s time da je Bernard završio informatički smjer. Iako je Marijana prije radila u buticima, čistila i čuvala djecu, posljednje dvije godine posao nikako ne uspijeva naći, a već dvanaest mjeseci u tome ne uspijeva ni Bernard. Ako tu i tamo nešto uleti, poput posla na građevini, čišćenja stubišta, dostavljačkog posla (ne biramo posao, dobar je svaki koji se nudi), ili ne plate ili zarađene svote nisu ni izbliza dostatne za podstanarski život u garsonijeri u zagrebačkome naselju Utrini. Vlasniku stana, koji je, inače, dobar čovjek, koji im je dao vremena da prikupe novce, duguju četiri tisuće kuna za posljednja dva mjeseca. No, njegovo je strpljenje pri kraju – jasno je dao do znanja da još čeka ovaj tjedan.
Koliko mogu, pomognu im prijatelji, a od obitelji pomoć ne mogu dobiti. S njegovima, koji žive u Slavoniji, nisu u dobrim odnosima, ne žele im ni priznati da se nalaze u teškoj situaciji, a njezini nemaju ni za sebe.
Pomolite se Stepincu
S tom smo pričom došli u Muzej blaženog Alojzija Stepinca na Kaptolu. Starija časna sestra u miru nas je saslušala, a onda zamahnula glavom. Pomoći nam ne može, oni nikakav posao ne nude, ali nas je odmah uputila u Caritas u Vlašku ulicu i detaljno objasnila put do tamo.
– Najbolje vam je otići k njima, pa ćete vidjeti. Možda možete tamo volontirati, pa, tko zna, možda vas poslije i zaposle – rekla je pokušavajući nas ohrabriti, a na izlazu doviknula: I puno sreće vam želim! Pomolite se Stepincu! On će vam pomoći, samo imajte vjere!" I poslušali smo.
U malom i skromnom Caritasovu uredu na uglu Vlaške i Palmotićeve lijepo nas je primila suosjećajna gospođa srednjih godina i posjela pokraj svojeg radnog stola. Priču je slušala sa zanimanjem i neskrivenom empatijom.
– Znam, znam, sve razumijem. Posla nema, ne traže više ni čistačice za stubište. Rado, ali mi ovdje ne nudimo posao, bavimo se uglavnom informiranjem ljudi – rekla je i na trenutak se zamislila pa kazala da pričekamo sekundu.
Okrenula je broj Caritasove socijalne radnice Jadranke Bosnar. Ona bi, kazala je, možda mogla nekako pomoći. Na telefon je nije uspjela dobiti, ali nam je na papirić ispisala njezin broj i savjetovala nas da joj se svakako javimo.
Slična scena ponovila se u Selskoj 165. Uveli su nas u veliku prostoriju, sjeli smo za stol i za nekoliko minuta došla je socijalna radnica Bosnar. Promatrajući nas iskusnim okom dok smo iznosili svoju sudbinu i želju za zaposlenjem, dozvala je drugu djelatnicu, zaduženu za pomoć u zapošljavanju.
– Zna se dogoditi da nas nazovu ljudi i traže neku žensku osobu koja bi čuvala starije, bolesne osobe, ali to je sve. Za vas, gospodine, nemamo ništa – rekla je suosjećajno gospođa, nakon čega je Jadranka Bosnar zatražila od nas osobne iskaznice.
Dođite ujutro s ispravama
S obzirom na to što ih, iz očitih razloga, nismo pokazali, uz ispriku da su nam ostale kod kuće, dogovoreno je da se vratimo iduće jutro i donesemo neke isprave kako bi nam pokušali pomoći.
Već umorni, to smo se toplo poslijepodne uputili ponovno na Kaptol kod franjevaca, koji nas pak ujutro nisu mogli primiti.
Na porti nas je dočekao i saslušao ugodan mladi fratar...
Od koga su još Marijana i Branimir tražili pomoć, što su im poručili u središnjicama HDZ-a, SDP-a i drugim strankama, te jesu li na kraju i pronašli posao, pročitajte u nedjeljnom tiskanom izdanju Večernjeg lista.
Ankicascreiber, Onaj ko ljubi Boga taj i govori, pa makar na istoku mu zaprijtilo progonstvo ili gore od toga, ili na zapadu ga izrugivali ili \"smještali po ustanovama.\" Neznam što znate o Isusu, kako je živjeo, šta je učio, radio, kako/zašto je umro, i dali vam ofarbana jaja na Uskrs mogu reći da je Isus i uskrsnuo zame, zavas, zasve, i dali znate da Isus živi sada, ovdje dok pišemo i čitamo ovo? Znate da su Isusa razapeli na križ jer je tvrdio da je sin božji, a znate šta bi sada napravili sa Iusom da ođe kao prije 2000 g? Toćno sve ono što ste spomenula u svojoj uvodnoj \"šali.\" Nit bi ga na zapadu dali na el.stolici, nit letalnu injekciju, nego direkt u ludnicu, pitanje koliko bi tamo ostao. Misli se da bi ga danas ljudi prepoznali, jer su višeg stanja svijesti od onih \"starih\" skenirali bi Isusa digitalno, i sproveli kroz druge metode, koristeći i alternativce da vide tko je on, ali prepoznao bi ga isti omjer ljudi k\'o onda, ako ne i manje nažalost. Zašto bi ga dali u ludnicu, jer Isus daje život za nepoznate, izopćenike iz drušva i za druge \"otpadnike\" od Boga, otvara vrata nepoznatima, i to je \"za stavit u instituciju pod prismotrom.\" Ovo dvoje novinara izmislilo prićice i otišlo \"zbog viših ciljeva\" lagat časnim sestrama u oči, ženama koje su svoj život posvetile Bogu i služenju i pomaganju ljudima u potrebi, odrekle su se svega za službu, i sad to dvoje dolazi ih kušat, isprobavat kako će reagirat na njihove pričice-uzorak, preslikane nažalost iz stvarnih života, ali ne iz njihovog. Došli su lagat, a ako baš moraju lagat nek lažu lažovima a ne svetim ženama. Spominjete novce, brojeve hrpe novaca, jel crkva kriva što nema novaca i posla? Jadna su vremena kad svatko gleda u \"tuđe novćanike,\" i sav ovaj mali experiment nemože se uzet kao mjerodavan jer se bazira na laži, mi ne govorimo da pijemo tekući ili rastopljeni led nego - vodu.