Republika Srpska funkcionira kao država u državi, a cijeli joj je vrh osuđen u Haagu. I sad je Herceg-Bosna problem, a RS nije

Jedan od posljednjih predmeta koje je budući ministar pravde u državnom Vijeću ministara BiH Davor Bunoza kao odvjetnik dobio pred Vrhovnim sudom Federacije BiH odnosio se na ostvarivanje prava na mirovinu bivšeg pripadnika Hrvatskoga vijeća obrane (HVO).

Taj najviši sud u hrvatsko-bošnjačkom entitetu naložio je da se razvojačenom branitelju visina mirovine uskladi sa Zakonom o mirovinskom osiguranju iz Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Sud je prihvatio argumentaciju mostarskog odvjetnika da se prema njegovu klijentu ima primijeniti zakon koji je bio na snazi kada je ostvario prava.

U sporazumu o uspostavi Federacije BiH, poznatijem kao Washingtonski sporazum, iz ožujka 1994. godine, ali i 20 mjeseci kasnije potpisanom Daytonskom mirovnom sporazumu kojim su uz zaustavljanje rata doneseni i ustavi entiteta i zemlje, postoje poglavlja o nastavku primjene zakona i propisa administrativno-teritorijalnih režima Hrvatske Republike Herceg Bosne, Republike BiH i Srpske Republike u BiH sve dok se ne donese nova, zajednička legislativa.

Čak ni 26 godina od okončanja rata Bosna i Hercegovina, ali ni Federacija BiH nemaju donesen novi zakon o državnim praznicima pa se primjenjuju zakoni iz prijelaznih režima. Tako se u entitetu Republike Srpske, čak iako ga je Ustavni sud BiH zabranio, slavi dan toga entiteta, a u federalnome dijelu, uglavnom u bošnjačkome dijelu, obilježava se bivši komunistički praznik Zasjedanja Antifašističkog vijeća narodnooslobodilačke borbe (ZAVNOBiH). Istodobno pak na većinski hrvatskim područjima u BiH jedino se službeno ne obilježava Dan utemeljenja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne 18. studenoga 1991. godine iako ima za to zakonit temelj budući da je zakon o praznicima donio Sabor HR HB 1995. godine, a u međuvremenu Hrvati i Bošnjaci u tome entitetu nisu donijeli novi zakon o praznicima.

Od ovoga tjedna spominjanje Herceg-Bosne na društvenoj mreži Facebook postalo je problematično te su se počeli brisati sadržaji nakon što je portal Faktograf ocijenio da je prof dr. sc. Božo Skoko nakon Svjetskoga nogometnog prvenstva tumačio na toj društvenoj mreži zašto je promašeno zgražati se zbog pjesme "Lijepa li si", tj. spominjanja Herceg-Bosne. "Ključne činjenice je izostavio", napisali su na spomenutom "fact-chekeru" čije se ocjene prihvaćaju kao mjerodavne na Facebooku.

Iako su njihove ocjene, prema navodima naših sugovornika, jako površne i zanemaruju ključne činjenice. Novu objavu Bože Skoke, koji je odgovorio Faktografu, podijelilo je 90-ak korisnika Facebooka, a lajkalo 600-tinjak. Ponajprije je prijeporan, dapače netočan navod Faktografa kojim je Herceg-Bosna ocijenjena takozvanom jer doslovno i danas vrijede zakoni iz vremena kada je postojala. Ni jednom presudom Međunarodnog kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju, koji je osudio više dužnosnika Herceg-Bosne, nikada nije nazvana takozvanom.

Faktograf je naveo i kako je uz Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu osnovanu 18. studenoga 1991. postojala samo Hrvatska zajednica Bosanska Posavina. Što je također netočno. Postojale su i Hrvatska zajednica Središnja Bosna, Hrvatska zajednica Soli (Tuzla) i Hrvatska zajednica Vrhbosna (Sarajevo). Faktograf je naveo i da je Hrvatska Republika Herceg-Bosna (HR HB) proglašena 28. kolovoza 1993. bila jedinica s državnim atributima te da je utemeljena kao dio Owen-Stoltenbergova plana za podjelu BiH na tri nacionalne republike.

U pitanju je mirovni prijedlog kojim se uređuje unutarnji ustroj, a ne podjela BiH na tri nacionalne republike. Faktograf je naveo da su tijela vlasti koje je HR HB imala bili parlament, vlada, predsjednik, javna poduzeća te da je njezino postojanje bilo razlog nesuglasica i sukoba između Hrvata i Bošnjaka, koji su je doživjeli kao izraz hrvatskog separatizma. U svim dokumentima Hrvatske zajednice, pa i Hrvatske Republike Herceg-Bosne uvijek je u zaglavlju prvo stajao naziv Bosna i Hercegovina.

A sadašnja BiH je država s dva entiteta. Jedan je FBiH, a drugi RS. Oba ta entiteta imaju parlament, vladu, predsjednika, javna poduzeća, no nijedan nema državnost. Autor osvrta navodi kako je Herceg-Bosna prestala funkcionirati s Daytonskim mirovnim sporazumom iako to nije točno, nego je njezino uklapanje u novi aranžman hrvatsko-bošnjačke Federacije BiH dogovoren kroz prijelazni režim zaživljavanja novih institucija nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma.

Faktograf navodi i da je Skoko propustio u glorificiranju Herceg-Bosne navesti hrvatski separatizam. Čak i unatoč činjenici da Hrvati u BiH tri mjeseca kasnije, 29. veljače i 1. ožujka 1992., na poziv tadašnjeg vodstva toga naroda u BiH i Katoličke crkve, ali i hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, glasuju za neovisnu, cjelovitu BiH.

Faktograf se poziva na presudu Haaškoga tribunala šestorki dužnosnika Herceg-Bosne navodeći da je pravomoćnom presudom utvrđeno postojanje udruženog zločinačkog pothvata čiji je krajnji cilj uz poticaj hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana putem Herceg-Bosne podijeliti BiH kako bi se obnovile prijašnje granice i "koji bi omogućio ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda".

Jedini sudac profesionalac iz prvostupanjskog postupka Jean Claude Antonetti obacio je postojanje UZP-a, ali i povezanost Hrvatske, odnosno predsjednika Tuđmana. No, većina u sudskom vijeću smatrala je drukčije. Važno je znati i da je u predmetu koji se kolokvijalno zvao Herceg-Bosna, Haaški tribunal ocijenio da je UZP dokazan za područje osam općina Herceg-Bosne, i to za razdoblje od sedam mjeseci.

Od siječnja 1993. do kolovoza 1993. ICTY nije UZP-om obuhvatio još 23 općine (Orašje, Odžak, Domaljevac, Livno, Tomislavgrad...) koje su bile sastavni dio Herceg-Bosne. Faktograf se pozvao i na transkripte iz Ureda predsjednika koji, kako je objavio, dokazuju postojanje planova za podjelu BiH, što je tek djelomično točno, no jednako je tako točno da cijelo vrijeme Tuđman zagovarao suradnju u obrani od srpske agresije i zajedničkog neprijatelja.

U prilog navodnom raskrinkavanju planova za podjelu BiH, Faktograf se poslužio i tvrdnjama bivšeg visokog međunarodnog predstavnika Paddyja Ashdowna kojemu je predsjednik Tuđman navodno na jednom banketu na jelovniku crtao kartu o podjeli BiH. No taj je crtež nastao 1996. godine, dakle nakon što je rat u BiH završen. Rat između Hrvata i Bošnjaka, koji je počeo u proljeće 1993. i trajao do ožujka 1994., posve je poremetio odnose i izokrenuo dotadašnje poglede na Herceg-Bosnu kao toponim.

Koju je i pokojni bošnjački čelnik i prvi predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović u jednome TV nastupu uoči rata nazvao dragom. "Pozivam i Srbe, i Hrvate i Muslimane da zajedno štitimo našu dragu Herceg-Bosnu".

Profesor Skoko u izjavi za Večernjak kaže kako je žalosno vidjeti "s koliko se nepoznavanja činjenica, neupućenosti i zlonamjernosti piše o Hrvatskoj zajednici, odnosno Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni".

"Tako danas ispada da je čak spominjanje, a kamoli slavljenje Hrvatske Republike Herceg-Bosne svojevrsni grijeh zbog prilično upitne presude Haaškog suda o nikad dokazanom tzv. udruženom zločinačkom pothvatu. Međutim, da nije bilo tog entiteta koji su stvorili bosanskohercegovački Hrvati u sklopu države Bosne i Hercegovine u trenucima potpunog kaosa i raspada institucija pitanje je kako bi se uopće obranio taj dio teritorija na kojem žive Hrvati i bi li uopće došlo do Daytonskog sporazuma i stvaranja Federacije BiH… Hrvati su se odrekli HR Herceg-Bosne kako bi jačala novoustrojena država 1995. Svjesni smo da je međunarodna zajednica izvršila pritisak na Zagreb da se ukine. Mnogi s pravom smatraju da su Hrvati time izgubili važnu polugu moći i da su malo pomalo dovedeni do statusa manjine i danas ovise o volji visokog predstavnika da zaštiti njihova prava", upozorava Skoko.

Istodobno povlači paralelu s Republikom Srpskom koja je nastala na zločinu i etničkim čišćenjem Hrvata i Bošnjaka.

"Živa je i danas te funkcionira kao država u državi. Cijeli vojni i politički vrh joj je osuđen u Haagu. Čak šest čelnika dobilo je doživotni zatvor, dvojica po 40 godina, dvojica po 35 itd. I sad je, tobože, Herceg-Bosna problem, a RS nije. Nitko ne dvoji da su počinjeni ratni zločini na tadašnjem području HR Herceg-Bosne, baš kao i na teritoriju koji su kontrolirali Bošnjaci. Međutim, za te zločine postoji pojedinačna odgovornost. Suludo je smatrati politički entitet unutar države BiH zločinačkim, kao što to pokušavaju predočiti pojedinci iz Hrvatske", ističe profesor Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

Smatra da dio krivnje za (ne)razumijevanje Herceg-Bosne snose institucije u Mostaru koje nisu učinile dovoljno da javnost upoznaju s činjenicama i istinom o zbivanjima u BiH tijekom rata. Konačnu presudu Herceg-Bosni i njezinu vodstvu nije izrekao Haški tribunal, niti je time ispisana i zapečaćena povijest i povijesna istina o njoj i Hrvatima u BiH. Pred tim sudom osuđeni su predsjednik Vlade Herceg-Bosne Jadranko Prlić, ministar obrane Bruno Stojić, načelnici Glavnog stožera, generali Slobodan Praljak i Milivoj Petković, načelnik Vojne policije Valentin Ćorić te predstojnik Odjela za razmjenu Berislav Pušić s optužbama da su odgovorni za ratne zločine nad Bošnjacima. Nekadašnji ministar te vlade Ile Krezo ističe da je Hrvatima u BiH danas jedino preostalo ponositi se Herceg-Bosnom.

"Pa valjda postoji netko u Republici Hrvatskoj danas da jasno kaže svojim stanovnicima - imamo cjelovitu Hrvatsku zahvaljujući Hrvatima Herceg-Bosne", kaže Krezo. Nevoljko su Hrvati iz BiH pristali odreći se vlastita entiteta kako bi Zagreb uz blagoslov SAD-a te pristanak bošnjačkih vlasti s HV-om ušao duboko u teritorij BiH, uspio dovesti u okruženje Krajinu i izvesti operaciju Oluju. Hrvati iz BiH žrtvovani su za vojno oslobođenje Hrvatske. U Daytonu je pak prvom predsjedniku Franji Tuđmanu, kako je to napisao Dereck Cholet u knjizi "Put do Daytona" kao tadašnji član administracije Billa Clintona, a danas posebni savjetnik američkog državnog tajnika, bilo jedino bitno kako vratiti istočnu Slavoniju pod upravu Zagreba.

Krezo kaže da je zlonamjerno Herceg-Bosnu poistovjećivati sa zločinima, nego da je ona bila izraz želje hrvatskog naroda za slobodom. Povjesničar Ivica Lučić kaže da Hrvatima u BiH osjećaj kolektivne krivnje nastoje nametnuti oni kojima Hrvati smetaju kao nacija i konstitutivan narod u Bosni i Hercegovini.

Lučić kaže da u svim raspravama nedostaje ključni kontekst nastanka Herceg-Bosne.

"Hrvatska zajednica Herceg-Bosna osnovana je 18. studenoga 1991. u jednom od najtežih trenutaka u novijoj hrvatskoj povijesti. Sjetimo se, Hrvatska je tada gorjela! Padao je Vukovar, srpska je vojska ubijala u Škabrnji i diljem Hrvatske. Osnivanje HZHB-a kao privremene obrambene zajednice izraz je političke volje Hrvata u BiH da neće ostati u Jugoslaviji. Da, za razliku od političkog Sarajeva, ne žele JNA kao svoju vojsku, da je rat u Hrvatskoj i njihov rat te da neće mirno gledati uništenje Hrvatske", ističe Lučić i napominje da su isti oni koji su osnovali Herceg-Bosnu, dva mjeseca kasnije donijeli u Skupštini BiH i izglasali Odluku o referendumu te su 29. veljače i 1. ožujka organizirali i uspješno proveli referendum.

"Tamo gdje u BiH nije bilo HZHB-a i Hrvatskog vijeća obrane uglavnom nema ni Hrvata. Što se tiče Republike Hrvatske, bez političkog i vojnog organiziranja Hrvata u BiH Hrvatska bi se teško mogla obraniti, a nikako ne bi mogla osloboditi okupirane krajeve. To potvrđuju i pravci napada na Hrvatsku 1991., kao i pravci udara hrvatskih snaga na okupirana područja 1995. Republika Hrvatska nastala je, obranjena je i oslobođena zajedničkim naporima i krvlju većine njezinih građana, Hrvata u BiH i iseljene Hrvatske. To znaju i neprijatelji hrvatske slobode i samostalnosti te uporno pokušavaju razbiti to zajedništvo. Dakle, napadi na HZHB su i napadi na slobodu i neovisnost Republike Hrvatske", kaže Lučić.

Ne spori da su postojali ratni zločini s hrvatske strane, no najvećim problemom drži što su brojni ratni zločini ostali nekažnjeni. Naveo je podatak da je iz BiH protjerano 312.000 Hrvata što je 43,5 posto Hrvata koji su tada živjeli u BiH. S područja koja su tijekom rata bila pod nadzorom Bošnjaka protjerano je 170.000 Hrvata, a iz Republike Srpske 142.000. Pravomoćna sudska presuda protiv šestorice Hrvata Herceg-Bosne počela se teško instrumentalizirati potezima bošnjačkih političara od 2017. do danas. Hrvatske političare, počesto i Hrvate kao narod, dio bošnjačkih političkih elita predvođenih Strankom demokratske akcije i njihovi sateliti nazivaju udruženim zločinačkim pothvatom, što je onda poslužilo kako bi ih posve politički eliminirali iz vlasti, a time narušili i arhitekturu uspostavljenu mirovnim sporazumom za tu zemlju.

Kompletnu destabilizaciju BiH spriječio je aktualni visoki međunarodni predstavnik Christian Schmidt nakon posljednjih izbora i izbacivanjem iz vlasti ključnih hrvatskih stranaka. Zagrebačka odvjetnica Nika Pinter, koja je bila u timu obrane generala Slobodana Praljka koji je u haškoj sudnici počinio samoubojstvo, ocijenila je da ne postoji ni jedan temelj u opsežnoj presudi koji bi se mogao iskoristiti za kolektivno sotoniziranje Hrvata u BiH.

"Stava sam da se ni jedna presuda bilo kojeg suda pa tako i ICTY-ja ne može koristiti za sotoniziranje bilo koga, pojedinca, grupe, naroda. Kao što je poznato, ICTY je sudio pojedincima, optužnice su primili pojedinci koji su obnašali razne funkcije u Bosni i Hercegovini, Hrvati, Srbi i Bošnjaci (tada, u vrijeme podizanja optužnica, Muslimani). Presude donesene građanima BiH, Hrvatima, Srbima, Bošnjacima, odnosile su se samo na osobe kojima su izrečene presude i koje su snosile posljedice tako izrečenih presuda", kaže Pinter. Dodala je da je pokojni dr. Miroslav Tuđman u svojoj knjizi "Haški krivolov" razmontirao udruženi zločinački pothvat iz presude Prliću i ostalima i pokazao da presuda ne može biti povijesni izvor niti su u njoj utvrđene nesporne činjenice.

"Zloupotrebljavanje presuda u političkim obračunima i stigmatiziranje hrvatskog naroda u BiH kao zločinačkog na osnovi presuda nedopustivo je i sramotno za one koji to čine", ističe odvjetnica Pinter.

Pojam Herceg-Bosna nije novost izmišljena devedesetih. Smatra se da je nastala potkraj 19. stoljeća u vrijeme padanja utjecaja osmanske vlasti. Prema jednim izvorima, upravo je Mehmed Kapetanović Ljubušak, muslimanski pisac, političar i skupljač duhovnog narodnog blaga, autor te kovanice. Na zagrebačkom Mirogoju 1913. godine pokopan je Antun barun Schweiger-Lerchenfeld na čijem nadgrobnom spomeniku piše predstojnik Herceg Bosne.

Taj su pojam kasnije prigrlili i bosanski franjevci, a uoči neovisnosti BiH 1992. godine za cijelu zemlju koristili su hrvatski političari iz BiH. Koristila se i u bivšoj Jugoslaviji. Jedna od vodećih pjevačica narodne glazbe Nada Mamula ispjevala je pjesmu Herceg Bosno. Današnji kontekst uglavnom je politički i ratni. Kao što je to Židovima bila Obećana zemlja, tako je za Hrvate ona izraz želje i nade za slobodom. To ne mogu promijeniti presude, kojekakvi "fact-checkeri" i ograničenja na društvenim mrežama.