Koja je sila natjerala Hrvate da ove godine pomažu Miloradu Dodiku nazočnošću na neustavnoj proslavi njegove republike i da tako budu kao nepredviđeni šlag na njegovoj torti? U diplomaciji se takvo ponašanje zove “faux pas”, što su i hrvatske vlasti brzo detektirale i sankcionirale, ne postavljajući uopće pitanje je li u takvom profesionalnom neredu bilo i kakvoga političkoga sistema. U politici se obično traži pozadina: tko je mogao imati interesa da hodočasti vođi bosanskih Srba, i tako htio-ne htio, podupre njegovu kampanju protiv zajedničke države?
Republika Srpska stvorena je diplomatski potpomognutom oplodnjom na međunarodnoj konferenciji u Daytonu; nije dobila posebni, izdvojeni status, da bi imala vanjske insignije države, nego je smještena u BiH, kao jedna od njezinih dviju jedinica. Više je od pokrajine, jer ima određene atribute vlasti, a manje od države, jer nije međunarodno priznata. Je li to obvezivalo hrvatske ličnosti, državne i političke, da ne probijaju led i da ne daju legitimitet jednoj tvorevini koju danas vjerojatno ne bi potpisali ni svi koji su to učinili prije četvrt stoljeća, samo da završi rat, pa makar i slabim mirom. Na mapi današnje BiH postoji Republika Srpska kao jedna od činjenica o njezinoj neodrživosti; njezini čelnici stalno demonstriraju da je u politici moguće što nije moguće izvan politike – jednom nogom biti u Bosni a drugom izvan nje. Čovićeva formula o „ustavnome domoljublju“ ne djeluje ništa uvjerljivije od Dodikova podcjenjivačkog odnosa prema najvišoj instituciji države koja je, “grosso-modo”, presudila da ne mogu postojati dvije države u istoj zemlji. Koga to više uopće obvezuje kad jedna polovica države slavi nešto što druga polovica osuđuje?
‘Mali šerif’
U BiH je moguće da svaka strana tjera svoje, da nitko nema isti cilj, a da sve izgleda regularno. To je daytonska Bosna. Da na proslavu Dana RS-a nije došao šef bosanskohercegovačkog HDZ-a, koji po položaju slovi kao politički vođa hrvatskoga naroda u BiH, i da nije „svratio“ (dotadašnji) hrvatski službeni poklisar u toj zemlji, bila bi to još jedna interna stvar bosanskih Srba i njihovih vlasti. Gotovo njihov interni događaj koji, istina, još iritira sve one koji bi radije slavili BiH, kad bi ona mogla svesti Republiku Srpsku na svoju unutrašnju stvar. Ali, problem i jest u tome što Dodik i društvo doživljavaju zajednički dio države kao svoj interni problem.
Dosad je „mali šerif“ iz Banje Luke uglavnom među svojima slavio lik i djelo osnivača Republike Srpske dok on i njegov ratni ađutant u Haagu čekaju kakvu će (međunarodnu) kaznu dobiti za svoje zločine. Karadžićev nasljednik – i obožavatelj – dugo ponižava državne vlasti BiH iako je Ustavni sud BiH proglasio takvu proslavu neustavnom. Politikom izdvajanja iz zajedničke države, Dodik izaziva međunarodne protektore BiH; oni su sretni da nemaju s njime većeg belaja. Da nije bilo hrvatskih predstavnika, ništa se novo ne bi ni dogodilo na Dodikovoj paradi, punoj provincijskog kiča kao i u svim drugim takvim prilikama na Balkanu kad žabe dižu noge jer su sebe uspjele uvjeriti da su konji i da i njih treba svečano potkivati; odlikovanja ratnim zločincima i prije su se dijelila, i prošlih se godina nastupalo u ime ratne slave i poslijeratnog ponosa, a nije bilo ni prvi put da se veliča projekt koji je zaliven krvlju i da se kliče srpskim junacima.
Kako se politički ambijent godinama ne mijenja, s Karadžićem ili bez njega, nema ni razloga zašto bi hrvatska politika – i ona iz BiH, i ova iz Hrvatske, obje pod istim stranačkim stijegom – žurila tamo, da bude svakome loncu poklopac. Što je tamo radila? Koliko je mogla dobiti ili izgubiti? Je li prvi čovjek tamošnjeg HDZ-a zalutao u Banju Luku bježeći od Željka Komšića koji ga je nepriličnim izbornim inženjeringom istisnuo iz Predsjedništva BiH? Bošnjacima je Komšić prihvatljiviji jer se s njime ne moraju cjenkati oko svakoga mjesta u vlasti; pitanje je što je prihvatljivije za BiH: nositelj građanske BiH spada u fantaziste koji gledaju predaleko, a ne vide što im je pred nosom, i znadu biti opasni koliko i neuki pragmatici koji ne vide dalje od vlastita nosa. Ni u toj varijanti, politika nije umijeće nemogućeg.
Nitko ne bi trebao osuđivati Dragana Čovića samo zato što ide Miloradu Dodiku u goste na njegov praznik, kod Srba je taj osjećaj olako ukazane časti razvijeniji nego kod Hrvata, kad bi za to postojali uvjeti; kad bi domaćin znao uzvratiti na pravi način na takvu pomirljivu gestu, i kad bi zasluživao toliku pažnju, ili kad bi gost znao bolje objasniti zašto dolazi, i kad bi to uvjerljivije pokazivao. Kad bi i jedan i drugi, zajednički, sugerirali na taj način da žele stabilizirati BiH i (iz)graditi povjerenje među njezinim narodima. Ništa se pozitivnog za perspektivu BiH nije vidjelo u tome susretu, niti da Dodik daje ikakvu šansu zajedničkoj državi, niti da Čović ima ozbiljan projekt da u BiH njime riješi hrvatsko pitanje.
Rat je u BiH proizveo toliko mržnje da u politiku ne bi više smjeli ulaziti ljudi koji od nje nisu valjano cijepljeni. Najmanji narod osjeća najteže svaki problem svoje (ne)ravnopravnosti: Hrvati su teško podnijeli što su im Bošnjaci izabrali, tj. nametnuli, svoga kandidata da ih predstavlja u Predsjedništvu države; narušena je logika konstitutivnosti, čak i da je sve ispalo zakonito. Osjećaj zakinutosti zahvaća Hrvate; odlazak u Banju Luku neće ga riješiti, ako se ne aktiviraju unutrašnji i međunarodni mehanizmi da se vrati izgubljeno povjerenje. S Dodikom kao novim zaštitnikom, Hrvati neće biti ništa ravnopravniji. Da se Republika Srpska mijenja, Hrvati i Hrvatska trebali bi biti na strani promjena. Ali, umjesto promjena, u Banjoj Luci produžava se politika odvajanja od BiH koja je dovela do rata, koristeći najgore metode etničkoga čišćenja, sve do genocida (u Srebrenici), da zaokruži prostor u kojem neće biti mjesta za nesrpske narode.
Logika koja vodi u rat
Stanje stvoreno silom, u ratu, održava se silom i u miru: niti Dodik pušta druge narode u „svoju“ Republiku, niti potpomaže njihov povratak, niti računa da je BiH dobra država njegovu narodu. Ako Srbi žive u BiH, to je zato što moraju, a ne zato što to žele! U takvoj logici, Republika Srpska, prije ili kasnije, treba potisnuti BiH. To je, zapravo, ista logika koja je zemlju uvela u sukobe i izazvala masovnu nesreću. Bosanski Srbi bili su od početka raspada jugoslavenske federacije protiv izdvajanja BiH kao nezavisne države; bosanski (i hercegovački) Hrvati dali su presudan glas neovisnosti bivše Titove republike, i po tome su, s Bošnjacima, utemeljitelji današnje BiH. Kolikogod je hrvatska politika oscilirala između dviju suprotnosti – podjele i očuvanja države, spasila je, ipak, neke moralne i političke granice koje dijele, ili bi trebale dijeliti, Dodika i Čovića.
Nisu oni, ipak, svoje ovce držali baš u istome toru da bi se danas hvatali za isti štap. Dodik i njegovi prethodnici su protiv svake BiH; pokazali su to u svakoj (ne)prilici. Zauzima li se Čović za BiH koja će Hrvatima osigurati konstitutivnu ravnopravnost, ili se i on, u razočaranju što su ga preglasali Bošnjaci, vraća na stare pozicije HDZ-ovske da nikakva BiH nije moguća? Tad bi postalo moguće nešto što je mnogo opasnije i od ovakve trošne, ne i potrošene Bosne! Uzaludno Hrvati hodočaste u Banju Luku, ako misle da će s Republikom Srpskom oživjeti Herceg-Bosnu, ako se još itko usudi vraćati u tu prošlost, ili da će s Miloradom Dodikom osigurati da dobiju svoj entitet, ako još netko pomišlja na takvu budućnost. Hrvatska sudbina odlučuje se drugdje, i nije sasvim u hrvatskim rukama, kao u svim drugim sličnim situacijama vanjskoga protektorata, ali nije ni u srpskoj vlasti, još manje.
Nacionalistička politika ništa ne poklanja; kad mu dođu pod noge, više Dodik ima koristi od Hrvata, jer mu tako daju politički legitimitet, nego Hrvati od njega, jer on njima oduzima moralni autoritet. Tko to ne vidi, nema samo lošu dioptriju; ima i slabu memoriju. Ništa Čović neće riješiti plačući na Dodikovu ramenu, može samo izazvati krokodilske suze, s kojima Hrvati ni do sada nisu mogli ništa pokrenuti. Njemu bi hrvatske brige oko zastupljenosti u državnome Predsjedništvu bile zadnja rupa na svirali da ne može tako još više izolirati bošnjačko vodstvo i stvarati dojam o antibošnjačkome paktu Hrvata i Srba.
U izboru saveznika, hrvatska je politika 30 godina oscilirala, a da nikad nije sva jaja stavljala u istu košaru: kad je s Bošnjacima na referendumu glasovala za neovisnost BiH, nije prekidala sve mostove sa Srbima, što bi bio sasvim pragmatični stav da ga Karadžić i društvo nisu kompromitirali agresijom na tek proglašenu državu; kad je s Bošnjacima ušla u rat, nije sasvim amnestirala agresivnu srpsku politiku, iako je i sama koristila neke njezine metode, koje su i nju poslije rata odvele na optuženičku klupu. Više je razloga da današnja hrvatska politika – i u BiH i prema BiH – surađuje i sa Srbima i s Bošnjacima, umjesto da se zatvara i prekida komunikaciju.
Izgubljeno u ratu vratiti u miru
S Čovićem, ili s nekim drugim, ona ima dva ista cilja: da omogući funkcionalnost i održivost BiH, kao države, i da osigura ravnopravnost Hrvatima, ne samo u Federaciji, gdje uživaju određene zaštitne institute, nego na cijelom državnom prostoru, gdje žive u osjetnoj manjini. U nekom mračnijem scenariju, Republika Srpska može postati tempirana bomba Bosne i Balkana: posljednje područje koje još nije do kraja izabralo na koju će stranu moglo bi postati moneta za potkusurivanje posljednjih hladnoratovskih borbi na tlu Europe.
U borbi za veliku Srbiju, to je jedina zona koju Srbija nije izgubila, gdje bi se, u nekim novim tragičnim okolnostima, mogla širiti, ili barem čuvati kao svoj rezervat. Bliža Beogradu nego Sarajevu, ovisnija o Srbiji nego o BiH, Dodikova Republika je produžena ruka Aleksandra Vučića, njegova posljednja karta u pregovorima o budućnosti Kosova. Kao paradržavna ispostava Srbije, ona je i poželjna balkanska oaza Vladimira Putina, zaštitnika Srbije. Jedna beznačajna regija, s nekoliko starih rudnika koje su razvijene zemlje već zatvorile, tako poprima nestvarnu stratešku težinu. Dodik na osnovi toga i sebi diže cijenu na političkim burzama. Objektivno, ruski predsjednik nema više gdje kampirati svoju politiku, pa je sasvim realno da će još više paziti da zadrži na Balkanu svoje posljednje savezništvo, i da ga učvrsti energetskim, vjerojatno i financijskim kanalima.
Pitanje je koliko će na Zapadu vjerovati Aleksandru Vučiću da stvarno misli europski dok se drži brozovske doktrine da je moguće biti istok Zapada i zapad Istoka. S Donaldom Trumpom koji sve više otkriva da nema ozbiljne strateške politike, Putin se nameće kao državnik koji i ne skriva svoje imperijalne pretenzije u zonama ruskoga utjecaja. Vjerojatno nije bilo slučajno što je turski predsjednik Erdoğan, drugi jaki čovjek s pogledom na Balkan, potvrdio da mu je Alija Izetbegović povjerio brigu za BiH. Zbog osvjedočenih vanjskih pokrovitelja, diže se strateška vrijednost području koje je dugo bilo Bogu iza leđa, da bi se ljudi koji politički djeluju u BiH dali lako upecati na prvu ješku.
Kad je izbila kriza u Jugoslaviji, u strateškim projekcijama Kosovo je bilo označeno kao najslabija karika; tri desetljeća kasnije, težište je pomaknuto prema centru: Bosna je postala bure baruta. Hoće li tamo doći do novoga požara može ovisiti i tome hoće li vanjski zaštitnici naći dovoljno strateškog materijala da ga potpale. Srbiji Republika Srpska nije samo rezervna karta u budućim igrama oko Kosova; ima i ona vlastiti strateški potencijal. Izgubi li sasvim svoju nekadašnju „južnu pokrajinu“, polovica Bosne može Srbiji biti kompenzacija za taj gubitak; zadrži li neke spone, opet će u svojoj polovici BiH imati dodatni osjećaj sačuvane veličine. Svojedobno je Stipe Mesić prijetio da bi pokrenuo vojsku ako bi se Republika Srpska izdvojila iz BiH i pripojila Srbiji; za Hrvatsku bi svaki takav scenarij predstavljao veliku opasnost jer se nikad ne zna gdje bi se zaustavio i najmanji pokušaj prekrajanja granica. Nestabilna BiH, ili najgore, njezino rušenje, i dalje je velika prijetnja za hrvatske državne i nacionalne interese: Srbija bi mogla dobiti priliku da u miru vrati nešto od onoga što je izgubila u ratu.
Stabilizacija BiH je zato ključna za stabilnost na Balkanu, prije samoga Kosova; tamo će se naći rješenje, jer Srbija nema drugih interesa i mogućnosti osim da u pregovorima osigura ravnopravnost srpskoj manjini i da zaštiti svoju povijesnu i kulturnu baštinu. U BiH se ponekad čini da je vrijeme stalo, da država još nije ušla u 21. stoljeće, da je ni izazovi uključivanja u Europu ne mogu odvratiti od toga da rješava samo stare račune. „Stop nasilju“ je plemeniti poziv, kad bi se u Banjoj Luci održavao humanitarni koncert, a ne “dance macabre”, s kojim BiH pleše i dalje na rubu kojekakvih provalija. Ne može hrvatska službena politika udarati u klin, zastupajući europske interese BiH, a hrvatska politika iz BiH udarati u ploču, stavljajući se na drugu, neeuropsku stranu. Teško će se BiH provući u NATO, Republika Srpska će u tome biti posljednja kočnica (zato je dobila dodatnu Putinovu punomoć); Europska unija je puno privlačnija i realnija perspektiva: ako će Srbi vući prema Rusiji a Bošnjaci prema Turskoj, Hrvati bi mogli voditi BiH prema Zapadu. Tko nekritički slavi Republiku Srpsku ne bi smio zaboravljati da je ona nastala u ratu i da je i sama dijete rata; neželjeno dijete za sve koji pamte višegodišnju opsadu Sarajeva, brutalnu likvidaciju Srebrenice i neviđenu agresivnost zapovjednog para Karadžić - Mladić.
Trebaju li je slaviti i žrtve
Vlasti s Pala pale su ali je ostao njihov projekt koji se slavi paradom u Banjoj Luci. Ideja o srpskoj državi u BiH, koja će se, ako treba i ratom, pripojiti velikoj Srbiji, začeta je u laboratorijima u Beogradu, kao rezervni plan za propalu jugoslavensku državu. Zapadne sile su bosanskim Srbima dale više nego što su zaslužili, manje nego što su očekivali: nisu dobili svoju državu, što je htio Radovan Karadžić, nisu srušili BiH, za što je ratovao Ratko Mladić; dobili su svoju republiku, koju su prije toga temeljito „očistili“ od Hrvata i Bošnjaka, i tako su, objektivno, nagrađeni umjesto da budu kažnjeni. Agresija Srbije na Hrvatsku pokrenuta je s istim ciljem – da dijelove hrvatske države priključi velikoj Srbiji; propala je zato što je mobilizirala i ujedinila Hrvate i izolirala onaj dio hrvatskih Srba koji je stvarno povjerovao da će svi živjeti u istoj državi.
Na velikosrpskom projektu, BiH se podijelila da bi njezina država imala potrebnu snagu otpora; kad je, pak, došlo do rata svih protiv sviju, vanjske su sile, da sačuvaju svoje ljude, pristale i na nepravedni mir da ne bi same ulazile u pravednu borbu na strani napadnutoga naroda. U takvom je kaosu stvorena Republika Srpska da bi je mogle slaviti njezine žrtve. Jedna francuska izreka kaže da se kvaliteta vode u cijeloj rijeci može izmjeriti iz jedne čaše ako se zahvati na pravome mjestu. Čini se da je Banja Luka bila dobro mjesto da se izmjere vrijednosti Dodikove politike. Zato Dragan Čović možda i nije pogriješio što je ondje putovao, pa makar to činio i o vlastitu trošku.
Pogledajte video Krstičević izgubio živce u Saboru. Bacio maketu aviona na pod
Bla, bla .... šta je zaključak .... ništa , Zero , nula ....