Revizori tragaju za računima Hrvoja Hribara

Zašto nitko ne gleda hrvatske filmove? Zašto ih publika ne voli, a voli srpske filmove? Zašto bosanska kinematografija uživa međunarodni ugled, barem na Balkanu, pa se preko Sarajevo Film Festivala možeš lansirati u Cannes i u Berlin, dok te domaća mostra, Pula, pretvara u sigurnog gubitnika, ako si dovoljno lud da svoj film ondje premijerno prikažeš?

Kad se o tome stane filozofirati u birtiji, odmah se dođe do zaključka – Ma nije problem u drugima, nego smo mi kreteni! Hrvati nemaju smisla za humor, ne znaju praviti ni filmove, a ni ćevape! Zatim se prijeđe na mitologiziranje balkanske kuhinje i beogradskih restorana, te ponavljaju replike iz čuvenih srpskih filmova, od Šijanovih «Maratonaca», do Dragojevićeve «Parade». Zatim ti malo fali da padneš u jugonostalgičarski dert i kreneš evocirati «Valtera» i «Neretvu»...

Taj gubitnički folklor nema nikakve veze sa stvarnošću. Svi ti hrvatski umjetnički porazi na filmu uzrokovani su središnjom nacionalnom traumom koja se jače ili slabije manifestira u svim sferama društvenog života – dubinskom, sistemskom korupcijom. Glavni je uzrok pomoru hrvatskog filma koruptivni sustav koji se skriva iza akronima – HAVC. To je naziv ustanove omrznute među profesionalcima, koji jedini znaju o čemu je riječ, pošto se negativni naboj još nije oslobodio u javnosti jer je Hrvatski audiovizualni centar (HAVC), za razliku od, recimo, agencije za Zaštitu malih autorskih prava (ZAMP) ili lukrativnog Hrvatskog autokluba (HAK), dosad uspijevao izbjeći afere svojstvene ustanovama gdje nekontrolirano troše novac namaknut parafiskalnim nametima. Posrijedi je autodestruktivna praksa hrvatske države da važna područja javnih djelatnosti prepusti samoustrojenim, samoreguliranim privatnim i grupnim interesima, koji zatim stave pod kontrolu prihode što im pripadnu po zakonu pa ih troše bez nadzora ili samo pod nominalnim nadzorom nadležnih institucija koje nisu dovoljno jake da prodru u te mreže parapolitičkih i korupcionaških interesa.

Institucionalnu zaštitu HAVC-u pruža aranžman koji je uveo Božo Biškupić, lukavi administrator i neopisivo vješt Sanaderov «glavni torbar», marsupilami od kojega bi mogao učiti i tako sposoban lik kao što je epizodist iz zagrebačkoga «Kerempuha», Duško Ljuština.

Božo Biškupić stvorio je cijelu malu hobotničicu koja je novac Ministarstva kulture disponirala u željenim smjerovima – no kako se on sam bio koncentrirao na ono bitno, a to je sfera arheologije, s enormnim prihodima iz još jednog akronimskog hobotničkog korupcijskog koncerna – Hrvatskih autocesta (HAC), ostalo je, u skladu s političkim prioritetima resora, prepustio skupinama koje je trebalo pacificirati u skladu s elektoralnom strategijom njegova nalogodavca dr. Ive Sanadera. To praktično znači da je Hrvatsko narodno kazalište (HNK) ostavio likovima povezanim s Bandićem, a HAVC «depolitiziranoj» građanskoj skupini filmskih poslenika koji će posvjedočiti liberalna usmjerenja šefa Hrvatske demokratske zajednice (HDZ).

Božo je HAVC osnovao 2008. godine. Dotad je pare za filmove izravno dijelilo njegovo ministarstvo, komisijski, pa je svake godine morao rješavati komplicirane jednadžbe interesa i raspodjele društvene moći, a prilikom raspodjele tih mizernih nekoliko desetaka milijuna kuna, jedne malo veće torbe para, preko novina bi se zavadilo najmanje dvadeset režisera i svi neuslišani davali izjave protiv njega, vlade i vlasti, optužujući ih za protežiranje ovih ili onih političkih i osobnih interesa. Oko te siće Božo se nije htio izlagati neugodnostima, pogotovo što je od Sanadera dobio jasnu instrukciju: «Popularnost nema cijene!» No, kako u resoru ipak nije imao para da ih sve kupi, kao što su se kupovali mediji, odlučio se za shemu koja je na ovim prostorima već dobro iskušana. Na Golom otoku zvala se «topli zec», a inače – samoupravljanje. Okupio je, dakle, filmske radnike, pa im rekao: Evo vam ova zgrada na Novoj Vesi, gdje je nekoć bio smješten Zagreb-film, evo vam trideset i četiri do trideset i devet milijuna kuna (to je bio filmski budžet od 2008. do 2012. godine), pa radite s njim što god vam je volja, ali mene više ne spominjite i – bujrum!

Nije morao razbijati glavu kome će povjeriti zadaću povjerenika – u gnijezdu su među gladnim drekavcima otvorenih kljunova, izrazito dominirala tri mladunca, tri mlada filmaša koji su početkom 90-ih diplomirali na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti odakle talentirani odu u svijet i uspiju (redatelj Goran Dukić, direktor fotografije Vanja Černjul), dok drugi propadnu u klimi što ne pogoduje razvoju talenta, osim ako je riječ o snimanju visokobudžetskih tv-reklama za pivo. 
Hrvoje Hribar i njegov prijatelj Lukas Nola nametnuli su se 90-ih kao glasnogovornici nove generacije hrvatskih redatelja. Svi drugi redatelji bili su darovitiji od njih dvojice, ali nisu demonstrirali takvu izdržljivost – Hribar i Nola dobivali su projekte, kako u zlatno doba HDZ-a, tako i u doba Račana i Sanadera. Uvijek blizu vlasti, u onoj mjeri u kojoj je to potrebno za osvajanje novca, ali kao “urbani liberali”, s tobožnjom distancom prema vlasti i tobožnjom bliskošću s opozicijom, uvijek ni prelijevo, ni previše desno, manje-više usklađeni s trećim članom budućeg trijumvirata, Vinkom Brešanom, koji je ipak snimio nekoliko popularnih komedija, dečki su uskoro postali gospodari hrvatske kinematografije i hrvatskoga filma. Koji, je li, ništa ne valja, ali to sad nije bitno…
Hribar je na početku karijere bio žestok i glasan kritičar kinematografije kakvu su ostavile osamdesete i poharao rat, no jednom kad ju je sam preuzeo s drugovima, nije postala ništa bolja. Filmskom akademijom drmali su režiseri koji nisu snimili ni jedan pristojan film, u kinima deset godina nije bilo domaćeg. Ni jedan hrvatski film nije došao do Cannesa, Berlina i Venecije… Filmska publika, mladi ljudi u tenisicama i majicama s logotipima, znaju napamet sve replike iz Šijanovih klasika i Dragojevićevih “Rana”, a nikad nisu čuli za “Rusko meso” (Nola) i “Pušku za uspavljivanje” (Hribar). Pa ipak, Lukas je u novom poretku postao “umjetnički savjetnik” HAVC-a i profesor Akademije, a Hribar – Ravnatelj HAVC-a, ustanove koja troši goleme svote državnog novca, iako se opravdano može postaviti pitanje – što mogu njeni dosta brojni zaposlenici i berači honorarnih beriva, a što ne bi mogla tajnica Srećka Šestana, nadležnog ravnatelja uprave u Ministarstvu kulture, jednoga od osmorice visokih komesara koje je po resoru rasporedio valjani Biškupić?

Pa, ne bi mogla s enturažom od osam ljudi putovati na festival u Cannes, zatim na berlinski festival i na sva druga mjesta gdje je HAVC po cijelom svijetu zastupljen barem osobom svog uvijek osunčanog ravnatelja, prisutnog gdje god se filmovi promoviraju, kupuju ili prodaju, iako on ni jednu od tih funkcija ne obavlja jer HAVC hrvatske filmove ne prodaje, ne kupuje, a bome i ne zastupa, jer se na tim mjestima ne prikazuju sve otkako je Hribar stupio na svoju visoku dužnost.

Pa, tajnica ne bi mogla davati intervjue po novinama i navješćivati skori procvat i zlatno doba hrvatskog filma, očekivane koprodukcije koje će se opet snimati kad Hrvatska povrati nekadašnju poziciju omiljene inozemne destinacije manjih holivudskih kuća… Ne bi mogla uzimati riječ na savjetovanjima o kulturnoj politici, niti antišambrirati kod političkih lidera i ministarskih opunomoćenika... A upravo tako Hribar je koncentrirao moć kakvu je 90-ih imao Tonči Vrdoljak. Još mu nedostaje odgovarajući utjecaj na Televiziji, no ne treba sumnjati u božju milost koja je dosad pružala ovakvo obilje. Doduše, nema on pravih predispozicija za takav izazov, ali nema ni za film jer je u cijeloj karijeri (u godinama kad se polako sprema za penziju) snimio samo jedan koji se s uspjehom prikazivao u kinima (“Što je muškarac bez brkova”, 2005.) te još dva poluamaterska (“Puška za uspavljivanje”, 1997.) i “Hrvatske katedrale” (diplomski uradak na Akademiji, 1991.). Za televiziju snimio je jedino televizijski debakl-spektakl “Novo doba”, epohalni promašaj iz razdoblja Račanove vlasti. Bez obzira na zgražanje publike, pritom se afirmirao kao ideolog cijelog pokreta mladih scenarista i filmaša, od čijeg se učinka hrvatski film do danas nije oporavio, a sigurno uskoro i neće… Autori te propale nesmiješne visokobudžetske tv-komedije nikad nisu priznali svoje pogreške.

Čudesno neplodan u umjetničkom radu, a tako plodan u privatnom životu, gdje iskazuje talent da se svidi, zavede i povede one koji ga okružuju, ili koji su mu potrebni, Hribar je fenomenalno uspio, ali samo zahvaljujući tome što mu je Božo Biškupić osigurao institucionalni kišobran, imunitet od revizije i svakog nastojanja da se uđe u račune Hrvatskog audiovizualnog centra i istraže nevjerojatne diskrepancije.

No, sad se tu ipak pomalja velika afera jer se izvješće Državne revizije za 2010. godinu, koju je Božo bio dao zakopati u zaborav, opet vraća u revizijski postupak, pošto je ustanovljeno da je sve nezadovoljavajuće nalaze bivši ministar svojevoljno izostavljao iz svojih godišnjeg izvješća. Štoviše, službenik državne revizije koji je 2008. odbio iz dokumenta ukloniti ključni pasus koji je Biškupić vlastoručno prekrižio jer je otkrivao cijelu zavjeru – izbačen je s posla. Taj anonimni hrvatski heroj napisao je u nacrtu koji nije otišao dalje od ministrova stola:

“Ministarstvo nema propisne postupke koji se odnose na rokove dostavljanja izvješća korisnika o utrošenim sredstvima, dostavljanje dokumenata koji ih potkrepljuju, ni rokove u kojima bi uprave koje prate izvršenje planova trebale izvijestiti o njihovoj realizaciji…”

Dakle, novac koji ministarstvo doznači HAVC-u i drugim pojedinačnim i “korporativnim” korisnicima, ne mora se pravdati računima, pa se ne zna kako je potresen, je li plasiran u skladu s namjenom, ili naprosto profućkan na provod, rekreaciju osoblja ili je završio u džepu rukovodilaca!

Nadležni državni ured napokon je odlučio da provede super-reviziju tih nezadovoljavajućih izvješća – analizu troška ukupno 58 milijuna kuna koja nije popraćena uvjerljivom dokumentacijom, a riječ je o praksi koja kontinuirano traje od 2003. godine! Aferu je detonirao godišnji gubitak koji šlampavo i nezajažljivo vodstvo HAVC-a svake godine proizvode – 2009. i 2010. po tri milijuna kuna, s tim da nema razloga misliti kako će i u ovoj posljednjoj revizijskoj godini taj gubitak biti išta manji!

Koliko novaca godišnje namakne HAVC i onda dijeli u skladu s tim nedovoljno dokumentiranim procedurama?

Svota je znatna – 2011. palo im je u buđelar ukupno 60 milijuna kuna. Osim državne love – subvencije ministarstva, HAVC naime ima pravo (kao i ZAMP) izravno ubirati namete od poduzeća koje se bave audivizualnom djelatnošću – od privatnih televizija, telekom-operatora, kinoprikazivača… Pritom mu ostaje sloboda da aranžira različite nagodbe. Nadzorno vijeće koje se uz ostale sastoji od predstavnika tih ovaca koje Hribar po volji šiša, nikad se ne okupi u punom sastavu, pa on prema svakome može voditi posebnu, divizivnu politiku, kao što se i oni rukovode svojim partikularnim interesima i nastoje s njim nagoditi mimo općeg interesa… Zato je nedavno i izbio skandalčić koji je bila pokrenula Nada Gačešić Livaković, glumica i dugogodišnja predsjednica Hrvatskog društva filmskih djelatnika (HDFD, kolokvijalno – Društvo filmskih radnika). Ona je po funkciji također bila članica toga Vijeća pa je digla veliku frku upozoravajući da se Hribar sam, osobno, nagodio s Novom televizijom i RTL-om i oprostio im otprilike 20 milijuna kuna duga u zamjenu za bezvrijedni reklamni prostor u kojem su se puštali propagandni klipovi HAVC-a, s pozivom hrvatskim gledateljima da pohrle u kina i gledaju negledljive hrvatske filmove… Tu reklamu režirao je sam Hribar, inače veoma aktivan autor visokobudžetskih reklamnih spotova, među kojima se ističe posljednji malo sulud uradak za Hrvatsku turističku zajednicu (HTZ, još jednu problematičnu parafiskalnu ustanovu.) U toj epskoj reklami namijenjenoj CNN-u, Ana Rucner, tijesna promidžbena suradnica Nike Bulića, vječnog predsjednika HTZ-a, svira violončelo na žitnim poljima, dok se kroz neodoljiv hrvatski pejzaž redovnice voze na biciklima!

U diskusiji na Vijeću, Nada je Hrvojevu trampu “puno za prazno” stavila pod moralnu ako ne i fiskalnu sumnju, ali joj se to ubrzo osvetilo. Mase Hribarovih kletvenika, filmskih radnika koji od HAVC-a egzistencijalno ovise, navalile su na skupštinu Društva filmskih radnika pa smijenili neugodnu gnjavatoricu i na njeno mjesto izabrali Hribarova frenda Silvija Jasenkovića. A tko je taj momak? On je s Miljenkom Manjkasom producirao seriju “Tajne službe” koju je HRT skupo platio doznačivši novac na opskurnu kozmetičarsku tvrtku njegove supruge.

Hribar je jako dobar s Andreom Zlatar, novom ministricom kulture – s njom je išao i u gimnaziju i nekoć radio na “Omladinskom radiju” ali ako dođe do kakve nenadane promjene režima imat će, očito, vezu i među Karamarkovim istomišljenicima.

Bez obzira na to odricanje, HAVC je od države i od prinudnih sponzora, silom zakona, uspio prošle godine prikupiti otprilike devet milijuna eura. Kako je novac utrošen?

Na ime plaća devetero stalno zaposlenih otišlo je 1,123.116 kuna, ali je još upravo toliko (1,164.000 kuna) isplaćeno na “intelektualne usluge”. Za službena putovanja potrošeno je još 509.000 kuna, što je tajna Hribarova brončanog tena, koji nije stekao u solariju Mexico-sun u neposrednoj blizini njegova ureda na zagrebačkoj Novoj Vesi. Još 300.000 otišlo je na telefone, 161.000 na reprezentaciju i 150.000 na nekakve “ostale usluge”. Svojim kolegama koji sudjeluju u radu povjerenstava što su preostali novac “stručno” uzajamno dodjeljivali za filmove i ostale projekte što se financiraju od HAVC-a, otišlo je točno – milijun kuna, lijepa svotica… Znači, Hribar sebi i svojima, administraciji njegova parafiskalnog javnog poduzeća, podijeli pola milijuna kuna svakog mjeseca.

Dva su objektivna kriterija kojima se može mjeriti uspjeh nacionalne kinematografije. Jedan je “umjetnički doseg” verificiran nagradama ili prisutnošću na međunarodnim smotrama, a drugi – pokazatelji posjeta gledatelja na predstavama domaćeg filma.

Otkako je Hribar ravnatelj HAVC-a, ni jedan hrvatski film nije zabilježio uspjeh na svjetskim festivalima. Kad je riječ o broju gledatelja – podaci su porazni, istodobno smiješni i tragični. Jedini film koji je u promatranom razdoblju imao kakvu-takvu gledanost bio je djelo debitanta, dječji film “Koko i duhovi” (80.000 posjetitelja), jer mali gledatelji još nisu uspjeli razviti imunost na hrvatski film. Film “Ljudožder vegetarijanac” Branka Schmidta gledalo je 13.000 ljudi, film dekana zagrebačke Akademije Branka Ivande 8500, a blockbuster Igora Mirkovića “Noćni brodovi” – pet tisuća. Djelo ostarjelog Tomislava Radića, koje se svidjelo barem jednom filmskom kritičaru, vidjelo je – 2000 gledatelja. Sigurno bi bili zadovoljniji da im je svakome uručeno po 3000 kuna, trošak bi bio isti, a Radić se ne bi morao maltretirati… Svi producenti tih filmova prime po pet milijuna kuna od dobroga HAVC-a, a zatim okolo žicaju sponzore i ako nisu sasvim blesavi, metnu u džep milijun eura, a onda nastoje te svoje rukotvorine što jeftinije izraditi. 
Sad kad je potpuno preuzeo kinematografiju, Hribaru još samo nedostaje televizija. Zašto? Da bi zatvorio hrvatski filmski krug, mora imati distribuciju i prikazivače, odnosno platforme preko koje će HAVC-ovu genijalnu selekciju moći nametnuti publici. Kako pored živoga Hrvoja Krstulovića, vlasnika veleprikazivačkog lanca “Blitz”, samo može sanjati da ministarstvo naredi da u kinima umjesto Spidermana i Batmana igraju hrvatske art-drame, Hribaru preostaje jedino državna televizija, na kojoj će se ta čuda gledati pod mus. Tako bi u prime-time terminima mogao prikazivati “Majku asfalta” Dalibora Matanića, još jedne zvijezde ove netalentirane generacije, ili Nolino “Pravo čudo”, a sve bi se moglo pravdati “javnim interesom.”

I na kraju, je li zaista usud hrvatskoga duha da ga u kinematografiji reprezentiraju dokazani antitalenti? Zagrebački režiser Veljko Bulajić prodao je u karijeri 500 milijuna kinoulaznica. Zagrebački producent Branko Lustig producirao je Spielbergov film i veličanstvene epove Ridleya Scotta te dobio dva Oskara – u Hollywoodu, ali još u Zagrebu bio je domaći producent najvećeg televizijskog projekta u svjetskoj povijesti, serijala “Vjetrovi rata” i “Rat i sjećanja” s konsolidiranim budžetom od gotovo četvrt milijarde dolara.

U novinama, obojica su rekla kako ne vide smisla ustroju kinematografije koji rezultira ovakvim hrvatskim filmovima.

Hribar i njegovi pajdaši javno su im odgovorili da nemaju pojma, da ih je pregazilo vrijeme pa ne razumiju estetiku hrvatskog autorskog filma. Problem je u tome što je nitko ne razumije, osim onih kojima se smisao ukaže poput tri limuna na automatu za kockanje.