Revolucija robota, virusi i posljednji čovjek na svijetu

I’ll be back. Slavna izjava Arnolda Schwarzeneggera kojom u hitu “Terminator” najavljuje svoj povratak jedna je od najcitiranijih filmskih fraza, a čini se kako vrijedi za gotovo sve najpoznatije filmove o distopiji koji su nastali 50-ih, 60-ih, 70-ih i 80-ih godina. U drugoj polovici 20. stoljeća na krilima “Vrlog novog svijeta” Aldousa Huxleya i “1984.” Georgea Orwella nastavila je rasti popularnost distopijske fikcije koja prikazuje kaotična društva i svijet na rubu propasti, najčešće u bliskoj budućnosti. Upravo u tom razdoblju nastaju poznata distopijska djela koja su se s vremenom razvila u cijele franšize, a njihovi nastavci te prerade originala popularni su i u 21. stoljeću. Među njima su i “Pobjesnjeli Max”, “Blade Runner”, “Planet majmuna”…

U 21. stoljeću bit će stvoreno oružje poput nijednog drugog. Bit će snažno, svestrano i neuništivo. S njim se neće moći pregovarati i neće ga se moći urazumiti jer neće osjećati ni samilost ni žaljenje, kao ni bol, ni strah. Imat će samo jednu svrhu, vratiti se u sadašnjost i spriječiti budućnost. To će se oružje zvati Terminator – stoji u najavi originalnog filma iz 1984. godine danas poznatog redatelja Jamesa Camerona. Iako je tada opisan kao film “niskog budžeta i niskih očekivanja”, postao je jedno od kultnih ostvarenja pa su uslijedili nastavci “Sudnji dan” 1991., “Pobuna strojeva” 2003., “Spasenje” 2009. i “Postanak” 2015., a najavljen je izlazak još jednog djela iduće godine. Snimljene su po Terminatoru i televizijske te web-serije, napravljene igrice, ali i tematski zabavni parkovi. Iako je riječ o filmu koji govori o distopijskoj budućnosti u kojoj je čovječanstvo na rubu izumiranja te vodi rat s vojskom strojeva, radnja se odvija u tadašnjoj sadašnjosti, u Los Angelesu 1984. U središtu je zbivanja djevojka Sarah Connor koju pokušava ubiti kiborg Terminator. Riječ je o kibernetičkom organizmu, odnosno stroju s umjetnom inteligencijom koji ima tkivo i izgleda kao čovjek, a poslan je iz 2029. godine samo s ciljem da je ubije. U budućnosti su, naime, ljudi stvorili umjetnu inteligenciju Skynet koja je s vremenom razvila vlastitu svijest te se pobunila. Strojevi su čak uzrokovali i nuklearnu katastrofu u kojoj je praktički cijelo čovječanstvo izumrlo, a manji broj preživjelih okupio se u Pokret otpora koji vodi Sarin sin John Connor. Stoga roboti u 1984. godinu šalju Terminatora kako bi je ubio prije nego što joj se sin uopće rodi.

Još jednu viziju Los Angelesa u bliskoj budućnosti, 2019. godine, daje poznati film Ridleya Scotta iz 1982., “Blade Runner”, nastao prema romanu “Sanjaju li androidi električne ovce?” slavnog pisca Philipa K. Dicka iz 1968. U ovom je slučaju film nadmašio popularnost knjige iako isprva nije doživio veliki komercijalni uspjeh. No danas je na popisu najboljih ikada snimljenih u Hollywoodu, a imao je i izrazit utjecaj na razvoj distopijskog filma jer je postavio sasvim nove vizualne standarde. U glavnoj je ulozi Harrison Ford koji tumači lik detektiva Ricka Deckarda čija je zadaća loviti odbjegle replikante. U budućnosti je Zemlja, naime, prenapučena i zagađena pa se stvaraju kolonije na drugim planetima, no na njima žive i rade replikanti, umjetna bića koja su stvorena na ljudsku sliku i priliku. S obzirom na to da su fizički nadmoćniji od ljudi, dopušteno im je živjeti samo četiri godine, a kako bi ih se držalo pod kontrolom, usađuju im se lažna sjećanja. Ipak, dio njih pruža otpor te dolazi na Zemlju u potrazi za odgovorima na egzistencijalna pitanja. Budući da je replikantima zabranjen pristup Zemlji, postoji organizacija Blade Runner čiji je zadatak likvidirati one koji to pokušaju. Njezin je član i detektiv Deckard koji u filmu počinje preispitivati ispravnost svojih postupaka, ali i cijelog sustava kada se zaljubljuje u jednu od replikantica. Drugi dio “Blade Runnera” koji je lansiran 2017. prati radnju 30 godina od originala, odnosno 2049., kada novi detektiv progoni replikante, a pritom se sukobljava i sa samim Deckardom.

O pokušaju suživota ljudi s robotima, odnosno umjetnom inteligencijom, govori i zbirka od devet priča poznatog američkog pisca Isaaca Asimova koja je 1950. objavljena pod zajedničkim naslovom “Ja, robot”. Radnja se zbiva u 21. stoljeću, kada ljudi koriste robote kao ispomoć u svakodnevnom životu, što je tema o kojoj je Asimov često pisao. On je i autor slavna “Tri zakona robotike”, poznata i kao Asimovljevi zakoni. Prvi glasi da “robot ne smije naškoditi čovjeku ili svojom pasivnošću dopustiti da se čovjeku naškodi”, drugi je da “robot mora slušati ljudske naredbe, osim kad su one u suprotnosti s prvim zakonom”, a treći je da “robot treba štititi svoj integritet, osim kad je to u suprotnosti s prvim ili drugim zakonom”. No Asimov često postavlja i pitanje što bi se dogodilo kada bi se roboti pobunili i prestali se držati tih zakona. Tako u ekranizaciji iz 2004. distopijski film “Ja, robot” prati detektiva Dela Spoonera kojeg igra Will Smith. On živi u Chicagu 2035. godine i jedan je od rijetkih koji ne vjeruje robotima koje koriste gotovo svi ljudi, za pomoć u kućanstvu, na poslu, za zaštitu… Iako svi tvrde da su programirani tako da ne mogu učiniti nikakvo zlo, on je siguran da su upravo roboti umiješani u ubojstvo poznatog znanstvenika. Smatra da su ljudi robotima poslužili svijet na srebrnom pladnju i da je samo pitanje vremena kada će se dogoditi njihova revolucija.

– Nedostajat će mi dobra stara vremena kad su ljude ubijali samo drugi ljudi – govori glavni lik u filmu kojeg u početku svi smatraju ludim, no ipak se ispostavi da nije sve idealno kao što se čini. Will Smith glavnu ulogu ima i u filmu “Ja sam legenda” koji je snimljen 2007. prema istoimenoj horor-distopijskoj knjizi američkog pisca Richarda Mathesona iz 1954. godine. To je zapravo već četvrta ekranizacija popularne priče, nakon filma “Posljednji čovjek na zemlji” iz 1964., “Omega čovjek” iz 1971. te “Ja sam Omega” iz 2007. Sve govore o znanstveniku Robertu Nevilleu koji je u distopijskoj 2012. jedini stanovnik New Yorka, a možda i cijelog planeta. Tri godine prije, naime, tajanstveni virus koji su ljudi sami stvorili poharao je svijet. Većinu ljudi je pobio, a dio je pretvorio u krvožedne zombije koji žive isključivo po mraku. Neville je neobjašnjivo imun te pokušava pronaći lijek, ali i možda još nekog preživjelog. – Moje ime je Robert Neville. Preživio sam. Ako ima još netko, bilo tko…, znaj, nisi sam!“ – njegova je očajnička poruka koja fascinira gledatelje i čitatelje već pet desetljeća, koliko je popularna priča o posljednjem čovjeku na svijetu.

A već desetljećima na cjelokupnu pop-kulturu utječe i distopijski hit “Planet majmuna”, koji se nakon uspjeha prvog nastavka pretvorio u franšizu. Originalni film snimljen je 1968. prema romanu francuskog pisca Pierrea Boullea, a odmah su uslijedili nastavci. Izvorni serijal ima još četiri filma, “Ispod planeta majmuna” iz 1970., “Bijeg s planeta majmuna” iz 1971., “Osvajanje planeta majmuna” iz 1972. te “Bitka za planet majmuna” iz 1973. godine. Zatim su 2001., 2011. i 2014. objavljena još tri nastavka novog serijala, a snimljene su i televizijske te animirane serije na temu distopijske budućnosti Zemlje kojom vladaju majmuni, dok su ljudi robovi.

Ne samo na pop-kulturu nego i na politiku i ekonomiju, kao simbol pokreta otpora, utjecao je strip iz 80-ih, odnosno film iz 2006. godine “O za osvetu”. Glavni lik “O” nosi prepoznatljivu masku koja je zapravo inspirirana Guyem Fawkesom, jednim od vođa neuspješne Urote baruta koju su planirali engleski katolički ekstremisti 1605. kako bi ubili tadašnjeg kralja Jakova I. i njegovu obitelj bombaškim napadom na parlament. U filmu koji prati život u Londonu u distopijskoj budućnosti, kada je na vlasti u Velikoj Britaniji profašistička stranka koja terorizira narod, masku nosi osvetnik koji želi srušiti sustav. S vremenom je postala simbol haktivističke grupe Anonymous koja se zadnjih 15 godina upliće u svjetska politička i ekonomska zbivanja raznim diverzijama preko interneta, ali i ostalih grupa koje se bune i bore protiv sistema.

I dok se distopijska fikcija u ovom razdoblju uglavnom bavi vizijama daleke budućnosti s mnoštvom znanstveno-fantastičnih elemenata, nekoliko knjiga i filmova prikazuje puno vjerojatnije scenarije koji bi se mogli ostvariti u skorije vrijeme. Tako “Pobjesnjeli Max” prati osvetnički pohod policajca nakon ubojstva svoje obitelji i najboljeg prijatelja. Glavnu ulogu tumači Mel Gibson, u distopijskoj bliskoj budućnosti u kojoj su na kraju naftnog doba društvene vrijednosti srozane, civilizirano društveno uređenje je doživjelo kolaps, a ljude teroriziraju nasilne bande. Sličnim se problemom bavi i “Paklena naranča”, knjiga Anthonyja Burgessa iz 1962., odnosno kultni film Stanleya Kubricka iz 1971., radi koje je uveden termin “ultranasilje”. Priča govori o mladom delinkventu koji u slobodno vrijeme pljačka i siluje sa svojom bandom, no kada bude uhvaćen, u zatvoru ga se podvrgne eksperimentalnoj, izrazito okrutnoj tehnici psihološke rehabilitacije.

Film je toliko šokirao da je po izlasku povučen iz distribucije u Velikoj Britaniji. Okrutno, šokantno, brutalno, bizarno, nevjerojatno i zastrašujuće moguće. Opis je to i “Sluškinjine priče”, romana autorice Margaret Atwood. Kanadska književnica koja je često pisala o feminizmu i ženskim pravima u ovoj priči prema kojoj je 1990. snimljen istoimeni film, a 2017. godine počela se prikazivati i popularna serija, prikazuje distopijski svijet u kojem je veoma mali broj ljudi i dalje plodan, zbog čega se rađa sve manje djece. U takvim uvjetima Sjedinjene Američke Države raspadaju se nakon Drugog građanskog rata, a na dijelu teritorija osniva se totalitarna, teokratska država Gilead. U njoj žene nemaju nikakvih prava do te mjere da ne smiju ni čitati, a one koje su plodne prisiljene su na seksualno ropstvo u kojem ih se siluje dok ne ostanu trudne sa svojim gospodarima.