Revolucionar: Hrvat vođa bolivijske oporbe

U ponedjeljak, točno u ponoć vođa oporbe i najžešći protivnik bolivijskog predsjednika Eva Moralesa, sljedbenika Fidela Castra i Huga Chaveza koji želi provesti isto što i njegovi uzori, nacionalizaciju širokih razmjera, stupio je u štrajk glađu. Branko Marinković, sin doseljenika s Brača, gladuje u znak prosvjeda protiv Moralesovih reformi – povećanja poreza departmanima, nacionalizacije, agrarne reforme kojom se privatni posjedi komadaju i vraćaju državi te prijedloga ustava zbog kojeg su u gradu Sucru izbili nemiri u kojima je život izgubilo troje ljudi.

Kao nikada do sada, Bolivija, polarizirana na bogati istočni te siromašni zapadni dio – Altiplano – na rubu je građanskog rata. Marinković je glava bogate i moćne obitelji veleposjednika i industrijalaca iz Santa Cruza. Na tvrdnje da je njegova obitelj jedna od najbogatijih u Boliviji, 40-godišnji Branko, otac troje djece, odmahuje glavom dodajući da oni “teško rade otkad znaju za sebe”. Marinkovićevi roditelji, otac Silvio i majka Radmila, upoznali su se u Zagrebu, gdje su oboje – on s Brača, ona iz Crne Gore – studirali agronomiju.

Politički emigranti
– Emigrirali su zbog očevih političkih problema. Najprije su otišli u Italiju, a onda u Pariz, gdje su boravili šest mjeseci, a 1956. krenuli brodom u Boliviju. Tamo je u to doba već 20-ak godina živio naš djed po ocu. Počeo je kao rudar, ali je u kratko vrijeme uspio otvoriti tvornicu sapuna – kazao je Branko u razgovoru za Večernji list.

Ocu i majci Silviju i Radmili u Santa Cruzu rođeno je četvero djece: Jasminka, Tatjana, Vesna te najmlađi Branko. Okrenuli su se zemlji – kupovali su posjede i sijali rižu, potom ricinus, pamuk, soju i suncokret. – Odmalena smo sestre i ja radili. Dijelili smo sjeme radnicima, poslije pomagali mami oko papira – kaže Branko.

Tvornicu jestivog ulja IOL otvorili su 1967. Tada je u njoj radilo 30-ak ljudi, a danas zapošljava oko 600 radnika. Ulje izvoze u Europu i Srednju Ameriku, a prihod od izvoza 2003. iznosio je 100 milijuna dolara. Danas obitelj Marinković posjeduje po tisuću hektara zemlje pod rižom, sojom, suncokretom i kukuruzom i imaju oko 15 tisuća grla stoke.

Dok se sestre Marinković uglavnom bave biznisom kao dioničarke tvornice, Branko, usto što je predsjednik Banco Economico, godinama je aktivan kao predsjednik Federacije privatnih poduzetnika, a od veljače ove godine i kao predsjednik Građanskog vijeća Santa Cruza, ekonomsko-političkog tijela koje čine predstavnici 225 institucija te regije bogate prirodnim resursima.

Dogovor ili rat
– Već 50-ak godina ovdje zagovaramo veću autonomiju od centralističke vlade. Izborili smo, primjerice, da Santa Cruz ima svoju izbornu jedinicu te da nam ostaje 11 posto zarade od izvoza nafte – kaže Marinković. Iako je jasno da će Marinković osobno pretrpjeti goleme gubitke od Moralesovih reformi, izolacije zemlje, okretanja Kini te komadanja latifundija, kaže da razlog borbe nije novac.

– Već sam mnogo toga izgubio. Morales nema pojma o ekonomiji. Hrana je skupa, živi se loše. Ovo je smrt demokracije, Morales vojsku koristi kako hoće, provocira nemire, nama u poljoprivrednim područjima ne da dizel. Žele nas oslabiti, poreze su nam podigli i 50 posto. Ali neće: šest od devet bolivijskih departmana želi promjene i autonomiju. Ne želimo se odcijepiti, ali želimo svoju vladu da možemo ovdje donositi odluke. U 21. stoljeću ne želimo komunizam – nepokolebljiv je Branko i u svojim zahtjevima spreman je ići do kraja.

Najavljuje ekonomsku blokadu, a neko se vrijeme nagađa da priprema svoju vojsku, no to niječe. Za Moralesa ima samo jednu poruku: – Ako vlada ne popusti, bit će građanskog rata. Njihov je sljedeći potez.