Revolucionari protiv Mojsija jer je ubio Egipćanina

Klima nesnošljivosti prema vjernicima zabrinjavajuće raste i incidenti u posljednje vrijeme šalju opasne i ozbiljne signale. Nakon što je mladić iz neke “revolucionarne fronte” prošloga tjedna prekinuo studentsku tribinu, koju svake korizme organizira don Damir Stojić, a na kojoj je gostovao Dario Kordić, pređena je granica i može se svašta očekivati nakon toga.

Otprilike, da na sljedeću tribinu ili vjersko okupljanje dođe netko naoružan i psihički rastrojen i zapuca po nazočnima, jer se njemu ne sviđa što oni ondje govore i koga su pozvali u goste.

Dakako, pravo bi pitanje bilo, a tko je “revolucionara” uopće pozvao? Nitko, naravno. Pozvao se sam i odlučio je krojiti neku svoju pravdu incidentom, koji u javnosti čak i nije prepoznat kao incident (da netko nepozvan negdje dođe i uzima stvar u svoje ruke), nego je “revolucionar” kasnije pozivan na portale kao instant-zvijezda, soleći javnosti pamet kako nije mogao slušati da netko govori o Bogu, a da je osuđen za ratni zločin.

Dakako, paradoks je i u tome što on sam u Boga ne vjeruje, ali je, eto, pozvan u javnosti dizati revoluciju i tobože braniti Boga od ratnih zločinaca. Moglo bi se očekivati da će taj lik do Uskrsa predati i nalog za reviziju Staroga zavjeta, kad otkrije da je Mojsije ubio onog Egipćanina i tražiti novi ispis deset Božjih zapovijedi, jer je ove postojeće od Boga primio običan ubojica.

Drugi primjer vjerske nesnošljivosti je manje revolucionaran, ali nije manje opasan. A on je otkriven kada je župnik u Reci objavio cjenik križnoga puta i način doniranja, koji je oduvijek poznat u crkvi i koji je odobrilo župno vijeće, dakle, vjernici-laici u toj župi.

No, to je zasmetalo nekog anonimnog mještanina, koji je svoju pljuvačku na župnikov pothvat zalijepio na Facebook, a njegovu su osobnu frustraciju portali brže bolje podijelili naokolo kao da se radi o gorućem nacionalnom pitanju. Dobro je što je negdje izašao intervju njegove majke, koja je objasnila da je ona Židovka, a sin kojemu smeta križni put ateist, dok je otac tj. suprug bio katolik, ali on je umro

. Dakle, katolicima opet netko drugi, tko uopće ne pripada njihovu klubu, određuje što i kako imaju činiti, tj. kako će prikupljati novac za konkretan križni put. A da je ogorčeni ateist zavirio u neku crkvu ili križni put, vidio bi da su vitraji i postaje obilježeni imenima donatora.

No ta dva slučaja ostala bi sami po sebi izolirani na razini gluposti da ih mediji nisu preuzeli i dali im krila. Tu leži najveća neodgovornost za širenje vjerske netolerancije i mržnje i daje se, praktički, zeleno svjetlo svakome sljedećem tko se želi zbog nekih vlastitih frustracija obračunati s većom ili manjom grupom vjernika. To je jako opasno.

Čak i iz perspektive onih koji se ne slažu s načinom rada i životom vjerskih zajednica, njihovim pravilima i običajima, nije normalno da se promiče nesnošljivost i nasilje kao način obračuna s neistomišljenicima. I da se neodgovornim avanturistima daje medijski vjetar u leđa. Bili oni za Boga ili protiv njega, svejedno.