Od 30. srpnja 1999., kada su predsjednici Franjo Tuđman i Alija Izetbegović u Sarajevu potpisali ugovor o državnoj granici između Hrvatske i BiH, sve HDZ-ove vlade pripremale su njegovu ratifikaciju. Jedan od posljednjih potpisanih dokumenata o tome datira od 5. srpnja 2010. Riječ je o zapisniku sjednice Međudržavnog diplomatskog povjerenstva za granicu između Hrvatske i BiH, čiji faksimil objavljujemo, koji je uime hrvatske strane potpisao Davor Božinović, a za BiH Željko Obradović.
Metar za metar
U zapisniku se konstatira da ugovor o granici treba i dalje primjenjivati u dobroj vjeri, dok druga rečenica demantira tvrdnje koje sada iznosi HDZ-ov međunarodni tajnik i član Predsjedništva HDZ-a Davor Stier kako se nije razmatrala ratifikacija. U zapisniku izričito piše da “treba nastaviti rad u cilju osiguranja uvjeta potrebnih za ratifikaciju ugovora”. Osim toga, dobili smo uvid u vrlo opsežnu dokumentaciju Ministarstva vanjskih poslova koja se pripremala za dosadašnje vlade. U tim dokumentima, od kojih dobar dio nosi oznaku “tajno” ili “povjerljivo”, razmatraju se sve opcije postupanja s ugovorom Tuđman – Izetbegović i uvijek se iznova zaključuje da je ratifikacija najpovoljnija za Hrvatsku. Kao bitan argument koji ide u prilog ratifikaciji, a koji je do sada iz diplomatskih razloga bio prešućivan, navodi se podatak da, gledajući cijelu graničnu crtu, Hrvatska teritorijalno profitira. Naime, Veli i Mali Školj te vrh Kleka, koji se kontinuirano u Hrvatskoj ističu kao argument protiv ratifikacije, čine 53.000 metara četvornih, ali zato u dijelu granice na Uni, njenu donjem toku, Hrvatska profitira s čak 78.000 metara četvornih teritorija.
Prema dokumentima koje smo imali priliku vidjeti, vrlo povoljan trenutak za ratifikaciju bio je 2005. Tada je sve bilo pripremljeno, a u rujnu te godine državni tajnik Ministarstva vanjskih poslova Hidajet Biščević, ujedno predsjednik Komisije za granicu, poslao je Vladi izvješće u kojem konstatira da je provedba ugovora o državnoj granici između Hrvatske i BiH takva da su ispunjeni svi tehnički preduvjeti za pokretanje postupka ratifikacije ugovora. Vladi je i službeno predloženo da prihvati Izvješće o provedbi ugovora o granici, i to na sjednici Vlade od 15. rujna kako bi Sabor mogao raspravljati o prijedlogu ratifikacije već na prvom zasjedanju 19. rujna 2005.
Do tada je, naime, mješovito povjerenstvo za granice koje je imalo zadatak korekciju sporazuma, i to po principu metar za metar (ako se negdje granična crta utvrđena ugovorom Tuđman – Izetbegović promjeni u korist BiH, drugdje će taj metar ići u korist Hrvatske), završilo svoj posao i njihov je nalaz bio prihvaćen i potvrđen s obje strane. Oni su, naime, od prosinca 2001. do svibnja 2005. obavili terenski očevid na 35 lokaliteta i prilagodili crtu razgraničenja. Ispalo je da je u toj prilagodbi Hrvatska ipak profitirala za 25.000 kvadrata.
Tri opcije
Tadašnji premijer Ivo Sanader ipak je (pod pritiskom zbog Kleka i Školja) odgodio ratifikaciju, a 2006. pozvao je BiH da ponovno razmotri granicu na području poluotoka Kleka. Potom je Sanader, za posjeta BiH početkom 2007., predložio da se ratificira nesporni dio ugovora, a da se preostale sporne točke mogu riješiti međunarodnom arbitražom. Nije se dogodilo ništa, a 2009. BiH je tražila da se na dnevni red stave točke koje ona smatra spornima.
Kada je ista tema došla na dnevni red vlade Jadranke Kosor u travnju 2010., Komisija za granice pripremila je Vladi dokument u kojem razmatra sve tri opcije sudbine ugovora Tuđman – Izetbegović. Prva je bila ratifikacija postojećeg i neizmijenjenog ugovora. Predlagala se baš ta solucija jer je ugovor “dobar za Hrvatsku, rješava problem uređenja najduže i najosjetljivije granice”. Kao razlog “za” isticalo se da bi ratifikacijom ugovora Hrvatska promovirala svoju aktivnu ulogu i politiku u međunarodnoj zajednici, posebno u kontekstu rješavanja otvorenih pitanja sa susjedima. Smatralo se da bi se time onemogućile i inicijative rješavanja granice sa Srbijom onako kako nam ne odgovara. Pritom se citirala izjava tadašnjeg predsjednika Srbije Borisa Tadića da se granica Hrvatske i Srbije treba riješiti kroz regionalne procedure. Kao krajnji argument za ratifikaciju navelo se da Hrvatska teritorijalno profitira.
U odnosu na mogućnost ratifikacije samo nespornog dijela ugovora upozoravalo se da bi se time BiH ostavila mogućnost daljnjeg otvaranja dogovorenog dijela granice kojim nije zadovoljna. Treće – održavanje statusa quo nije se preporučivalo jer ono daje priliku za radikalizacije stajališta BiH.
>> Sporazum nismo ratificirali, ali potpisali smo provođenje u praksi
ogledajte se o japan i kinu kako se brani suverenitet drzave u kojoj zivis i koju vodis a vi bi dijelili bez volje naroda i dvotrecinske vecine,bolje vam je da gledate kako da otvorite koje radno mjesto i poboljsate koliko toliko standard narodu koji su vas izabrali.