Protekli vikend održan je u Tomislavgradu zanimljiv izbor najljepše Hrvatice izvan Hrvatske u narodnoj nošnji na kojemu su sudjelovale djevojke iz čak 21 zemlje. One su na jedinstven način podsjetile na prošlost kada su njihovi djedovi i bake u sličnoj odjeći odlazili u tuđi svijet. Impresivno je bilo na jednom mjestu vidjeti svu ljepotu različitosti hrvatskog narodnog ruha. Hrvatice iz Amerike, Kanade, Europe... nosile su nošnje iz Zagorja, Dalmacije, Slavonije, Hercegovine, Bosne... Pobjednica Nikoleta Mariana Vlasici iz Rumunjske, kao i sve druge djevojke, borila se na pozornici da izgovori nekoliko rečenica na hrvatskom jeziku. Njihov engleski, španjolski, njemački... miješao se s hrvatskim. Nikoletin hrvatski sa srpskim. Ispalo je simpatično i smiješno, a zapravo je žalosno da Hrvati ne znaju svoj jezik. Njihovo izgovaranje jedva desetak riječi materinskog jezika izravan je rezultat zapuštenosti iseljeništva. Šokantan je podatak da samo njih 25 posto govori ili razumije hrvatski jezik. Dakle, od četiri Hrvata, tri ne razumiju jezik svojih očeva.
Iseljeništvo se već desetljećima sâmo bori da sačuva vezu s domovinom. Umjesto obrnuto. Štoviše, doživljava ga se kao teret. Pa čak i onda kada pomaže, kada šalje dolare i eure.
Tek prije nekoliko godina utemeljen je Državni ured za iseljeništvo. Bori se da uspostavi prekinute veze. Međutim, jedan ured ne može riješiti ono što se cijelo stoljeće zapostavljalo. Država mora pokrenuti sve svoje mehanizme kako bi uspostavila sinergiju između domovinske i iseljene Hrvatske.
Iseljeništvo ne čine više oni koji će samo slati novac na sumnjive pozive političara. Mora se stvoriti pozitivno gospodarsko ozračje za povratak i ulaganje u kojemu će se moći jednako brzo oploditi novac kao i u državama gdje je zarađen. Ljudi će se vraćati tek kada prepoznaju takav ambijent. Hrvatska mora priznati da nema strategiju prema iseljeništvu. Kada bi otvorili jedan kanal na HRT-u koji bi cjelodnevno emitirao program za iseljeništvo, već bi napravili dosta. Barem je sada postalo jednostavno imati vijest i priču iz svakog kutka svijeta. Na takvom kanalu upoznavale bi se iseljena i domovinska Hrvatska. Istodobno, taj HRT-ov kanal služio bi i za učenje jezika. Već za nekoliko godina siguran sam da bi se postotak onih koji govore materinski jezik znatno povećao. A i u Hrvatskoj bi zajedno s njima učili "njihove" jezike, prije svega engleski. Istodobno, iseljenici bi preko toga kanala saznavali o mogućnostima ulaganja ili čak povratka. Iseljeništvo je neprocjenjivi gospodarski potencijal. Stoga, troškove kanala ne bi bilo teško pokriti. Vjerojatno bi on ubrzo postao komercijalno isplativ.
Također, trebalo bi razmisliti o osnivanju instituta koji bi se bavio proučavanjem dijaspore. On bi svakako davao znanstvene smjernice hrvatskoj politici. Možda bi predložio da pri Vladi RH treba uspostaviti ministarstvo za iseljeništvo. Nevjerojatno je da još jedna Hrvatska koja stanuje izvan Hrvatske nema svoje ministarstvo u Vladi. Isto tako treba raspraviti da se u Hrvatski sabor vrati prvobitna kvota od barem 12 zastupnika iz dijaspore. Recimo, Hrvati iz prekooceanskih zemalja mogli bi imati barem tri zastupnika, iz Europe tri, iz BiH tri i tri tamo gdje su Hrvati nacionalna manjina (države nastale raspadom Jugoslavije, osim BiH, Italija, Austrija...).
Hrvatska bi trebala konačno organizirati i popis svih Hrvata u svijetu. Time bi dobila i najtočniji adresar. Taj komplicirani projekt bio bi povijesnog značenja. Upisivala bi se svaka osoba u svijetu koja po zakonu ima pravo na hrvatsko državljanstvo. Prvi put bi Hrvati saznali "koliko nas ima". Sada se taj broj kreće u procjenama od 3 do 4,5 milijuna. Od toga je više od jedan milijun u Europi, više od dva milijuna u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi, 500.000 u Južnoj Americi te 300.000 u Australiji i Novom Zelandu. Pola milijuna Hrvata u BiH.
RH je, nažalost, treću generaciju Hrvata već izgubila. Slično će se dogoditi i s drugom ako se nešto dramatično brzo ne dogodi. Oni koji su posljednjih godina i desetljeća otišli, brzo će zaboraviti svoju domovinu bude li se ona prema njima tako odnosila. Krajnje je vrijeme da se Hrvatska pokrene. U protivnom, djeca naše Nikolete iz Rumunjske neće znati odakle potječe narodna nošnja u kojoj je njihova majka pobijedila na izboru najljepše Hrvatice.
>> Marin Sopta: Od Vlade tražimo da osnuje ministarstvo za iseljeništvo
Drugim riječima nije vam dosta da u državi imao višak zaposlenih, nego ih treba još zaposliti. Da vam je stalo do Hrvata u dijaspori, pobrinuli bi ste se da imate dobre zakone, koji bi im omogućili da mogu ulagati u vlastitu zemlju. Ali to je teško, jer onda lopovi ne bi imali što krasti.