Predsjednik Matice hrvatskih sindikata Vilim Ribić priopćenjem je reagirao na izjave ministara Miranda Mrsića, Slavka Linića i premijera Zorana Milanovića.
Ribićevo priopćenje prenosimo u cijelosti:
\"Jučerašnje izjave nekolicine dužnosnika Vlade samo produbljuju razdor između vlasti i stotinjak tisuća njihovih zaposlenika.
Mirando Mrsić je tijekom jučerašnjeg dana započeo s neistinama i, unatoč našeg upozorenja transparentom, s neistinama dan završio. Rekli smo da ne tražimo novce unazad već samo povrat visine koeficijenata u vrijeme oporavka. To je bio naš doprinos nastojanju da izbjegnemo neugodan štrajk za građane i gospodarstvo. Mrsić jučer tvrdi da niti to nije prihvatljivo jer već imamo jedan takav sporazum s bivšom Vladom. Nota bene. Tu počinje tragikomedija.
Ministar rada ne poznaje ključni dokument za odnose sindikata i Vlade. Sporazum o kojem govori naziva neprovedivim. Tvrdi da smo odgađali njegovu primjenu \"sedmi jubilarni put\". Ministar rada ne shvaća da nije nitko, pa niti on, odgađao primjenu svojom voljom već je Sporazum odgovorno sročen, pa tako priječi rast plaća dok nema rasta BDP-a. Tim sporazumom sindikati su osigurali članovima zajamčeni rast plaća i dostizanje ciljane cijene rada nakon oporavka, što je jamstvo izuzetno važno s obzirom na iskustva s raznim obećanjima. Vlast je tim sporazumom dobila socijalni mir i rasteretila se pritiska na rast plaća sve dok smo u krizi.
Ova Vlada odlučila je jednostrano smanjiti koeficijente iako je po tom sporazumu mogla pristupiti reviziji plaća. Tako sada ima socijalne pritiske i nemire. Mrsića to ne brine. On je moćan čovjek, on računa da će radnim obavezama suspendirati pravo na štrajk svojih podanika. Primijetimo, odredbe o rastu naših plaća iz Sporazuma već bi odavno stupile na snagu da je ova vlast uspješna i da je povećala BDP za 2%, kao primjerice Mađarska i Srbija. Tada bi po Mrsiću to bio provediv sporazum. Mrsić ne razumije da je stupanje na snagu ovog sporazuma u vezi s uspješnošću ove vlasti. On nam nudi obećanja i s njima misli zaustaviti štrajk. Ili obećanja ili sila. To je repertoar ministra rada.
Kako da vjerujemo obećanjima čovjeka koji neistinu izgovara od ranog jutra do na večer, a koji je sindikate slagao i prevario. A čak i da nije, i da smo u najboljim odnosima, on može otići s funkcije i tada dolazi netko drugi, koji stvari može sasvim drugačije postaviti. Zato je obećanje ludom radovanje u ovom poslu. Otvara se pitanje kako da mi s tim čovjekom, koji ne razumije osnovnu logiku problema, postignemo sporazum i izbjegnemo štrajk koji nikome ne treba i od kojega će trpjeti i građani i gospodarstvo (Mrsić neće).
Svako malo se uvjeravamo, ministri ove Vlade nisu svojim učincima do sada zaslužili visoke plaće koje imaju. Još jednom predlažemo da se svim ministrima plaće prepolove dok ne postignu rast BDP-a. A ministru rada zbog potpunog nesnalaženja i nekompetencija, što ovaj slučaj zorno pokazuje, plaću treba smanjiti i više. Zadaća ministra rada u bilo kojoj normalnoj zemlji bila bi sve poduzeti da se štrajk spriječi. Ministrovo postupanje s pozicije moći vjerojatnost štrajka ne smanjuje. Postavlja se pitanje, želi li uopće vlast da štrajka ne bude.
Linić, se s druge strane, opravdano obrušio na uprave javnih poduzeća, ali je neshvatljivo da je pri tome još žešće napao sindikalce u javnim poduzećima. Linić još ne razumije ulogu sindikata u demokraciji. Još mentalno nije izašao iz komunističkog shvaćanja da sindikati trebaju voditi računa o općim interesima naroda i \'historijskim interesima radničke klase da se kao klasa ukine\'. U demokraciji sindikati imaju kontra ulogu od uprava. Zadaća uprave je sasvim suprotna od zadaće sindikata. Ako je tko iznevjerio svoju misiju onda je to Uprava HEP-a. Misija je sindikata da svim sredstvima unaprijedi konkretne interese svojih članova. Razumjeti to, stvar je ipak demokratske kulture, nužne za obnašanje vlasti u demokraciji.
Sve to bi trebao popravljati, razumjeti, korigirati jedan odgovaran predsjednik Vlade. Ovaj naš podržava bezuvjetno, i bez preispitivanja, svoje ministre, u svemu, pa i u svemu lošemu, i u njihovu neznanju, i u njihovoj nesposobnosti i u njihovoj bahatosti. On njima vjeruje jer su svi drugi zlonamjerni. S paranoidnim sindromom ne može se uspješno voditi zemlju. Cijenu nepodnošljive lakoće ovakvog neodgovornog vladanja plaćaju građani.\"