Riječanka traži posao već 17 godina!

Sanja Šečić već 17 godina redovito jednom mjesečno odlazi u riječku podružnicu Zavoda za zapošljavanje, a dosad joj nikad nije ponuđen nikakav posao.

Prepreka su djeca
- Svjesna sam da imam završenu samo osnovnu školu, ali stalno se govori da za nekvalificirane radnike ima posla, posebno u turističkoj sezoni. Na sezonskim poslovima zapošljavaju se ljudi iz Slavonije, pa i drugih država, a ja sve te godine umjesto radnog mjesta dobivam pečat u radnu knjižicu. I to tako da me službenica na šalteru i ne pogleda nego uzme radnu knjižicu i udari pečat. Samo jednom svih tih godina bila sam na razgovoru kod savjetnice za zapošljavanje, a navodno svi nezaposleni imaju svoga savjetnika koji im pomaže u pronalaženju posla - kaže Sanja.

Slala je i sama molbe na natječaje, ali uvijek je stizalo negativno rješenje, čak i za pranje stubišta.

- Shvatila sam da me nitko neće jer imam četvero djece, a u Hrvatskoj se stalno govori kako treba više rađati. Sinovi su sada već veliki, pa poručujem poslodavcima da više nemam pravo na bolovanje ako se razbole. Nenad i Kristijan su srednjoškolci, a Dario i Armando idu u peti, odnosno šesti razred osnovne škole - s gorčinom kaže Sanja.

Njezina plaća bila bi toj šesteročlanoj obitelji melem na ranu jer preživljavaju od dječjih doplataka koji ukupno iznose 2100 kuna i 1800 kuna socijalne pomoći, te hrane iz pučke kuhinje. Suprug Nenad, hrvatski branitelj koji je od 1991. do 1997. prošao sva ratišta, a dijagnosticiran mu je PTSP, već četiri godine čeka rješenje za invalidninu, ali čini se da je on za Upravni sud samo broj, kao što je Sanja broj na riječkoj burzi.

Najveći dar oprost duga
- Znam neke koji su na ratištu bili dva mjeseca i imaju velike mirovine, ali imali su i dobre veze - kaže Nenad.

Nakon njihove priče bilo je jasno što najviše žele pod božićnim drvcem - radno mjesto za Sanju i rješenje Upravnog suda za Nenada.

- Najveći dar već nam je stigao od riječkog gradonačelnika. To je rješenje kojim nam je izbrisao dug za najamninu jer živimo u gradskom stanu, a kad morate birati hoćete li kupiti hranu ili platiti najamninu, zbog djece se odlučujemo za prvo i dug se nagomilao. Tri puta su nas došli deložirati, zbog čega djeca, posebno Armando, trpe posljedice. Sad smo s najamninom na, kako političari kažu, pozitivnoj nuli - kažu Šečići.

Oboje povremeno nešto zarade “na crno”, a tako su uspjeli mlađoj djeci kupiti dar za Svetog Nikolu. Dvojica starijih školuju se za soboslikare i u slobodno vrijeme zarađuju za džeparac.

- Unatoč siromaštvu, djeca su odlični đaci. Skromni su i ne traže puno, ali ja znam da bi željeli imati računalo. Stoji gotovo 4000 kuna, pa bismo trebali potrošiti cijeli mjesečni prihod i što onda - pita se Nenad.