Riječki Psiho: Prekršena mu prava neželjenim braniteljem, nema novog suđenja

Zovu ga Riječki Psiho. I to zato što je prije 13 godina u Rijeci hicima iz pištolja ubio troje ljudi, a zatim je zapalio stan u kojem ih je ubio, kako bi prikrio tragove. No to mu u konačnici nije uspjelo jer ga je policija ipak uspjela pronaći. Za te zločine ukupno je osuđen na više od 100 godina robije, no u konačnici mu je izrečena jedinstvena maksimalna kazna od 40 godina zatvora. Kaznu izdržava u kaznionici u Lepoglavi, u kojoj svako malo upadne u neke probleme, pa ja lani napao pravosudnog policajca.

Žalbe Europskom sudu

U pauzi između izgreda tijekom izdržavanja kazne piše žalbe Europskom sudu za ljudska prava i Ustavnom sudu, tražeći obnovu postupka tvrdeći da su mu tijekom provođenja istrage i suđenja povrijeđena prava na pravično suđenje. On je Ivan Dvorski i Ustavni sud mu je nedavno odbio žalbu kojom je tražio obnovu postupka te prekid izdržavanja izrečene mu kazne do odluke Ustavnog suda. Priča je počela još 2010. nakon što mu je Ustavni sud prvi put odbio ustavnu tužbu, kojom se žalio na pravomoćnu odluku Vrhovnog suda. Dvorski je tada tvrdio da nije imao pravično suđenje jer mu tijekom ispitivanja na policiji nije omogućen kontakt s odvjetnikom kojeg su mu angažirali roditelji.

Umjesto toga, imao je odvjetnika po službenoj dužnosti kojeg je pozvala policija. Dvorski je smatrao da priznanje koje je dao u nazočnosti tog odvjetnika nije valjano jer nije bila riječ o odvjetniku kojeg je sam izabrao. No tužba mu je odbijena, a da je riječ o valjanom priznanju 2013. smatrao je i Europski sud za ljudska prava (ESLJP) kojem je Dvorski podnio tužbu, tvrdeći da mu je pred hrvatskim sudovima onemogućeno pravo na pravično suđenje. Nakon što mu je ESLJP odbio tužbu, Dvorski je podnio zahtjev da se o njegovu predmetu odluči pred Velikim vijećem ESLJP-a, što mu je 2014. i odobreno.

Godinu kasnije Veliko vijeće ESLJP-a daje Dvorskom za pravo, navodeći da su mu prekršena prava jer je obranu u kojoj se samooptužio na policiji iznio u nazočnosti odvjetnika kojeg mu je imenovala policija, a ne i nazočnosti odvjetnika kojeg je sam angažirao. U obrazloženju odluke navodi se da se možda mogao braniti šutnjom te da ga policija nije izvijestila da su mu roditelji angažirali i drugog odvjetnika. Iako se navodi da je taj iskaz iz policije i kasnije istrage korišten poslije tijekom suđenja na kojem ga je Dvorski pokušao ublažiti, navedeno je i da presuda nije donesena samo na temelju tog iskaza jer je bilo i drugih dokaza protiv Dvorskog.

ESLJP je utvrdio i da Dvorskom zbog te povrede ne pripada naknada štete već je dovoljno utvrđenje da su mu povrijeđena prava, a navedeno je i da hrvatsko zakonodavstvo poznaje institut obnove postupka na temelju konačne presude ESLJP-a. No naveli su i da svojom odlukom ne impliciraju da Dvorski nije počinio to za što je osuđen na maksimalnu kaznu zatvora. Nakon toga Dvorski je od Županijskog suda u Rijeci tražio obnovu postupka, koja mu je odbijena. On se žalio na tu odluku Vrhovnom sudu te je podnio tužbu Ustavnom sudu, no oba ta suda zauzela su identičan stav kao i Županijski sud u Rijeci.

Prije no što je Dvorskom odbio obnovu postupka, riječki sud provjeravao je tvrdnje Dvorskog da su njegova obrana pred policijom, kao i iskazi njegovih suoptuženika te vještačenja koja su provedena, nezakonit dokaz. Sud je zauzeo stav da je, usprkos tvrdnjama Dvorskog, riječ o zakonitim dokazima. Priznali su da su mu prekršena prava jer nije ispitan u nazočnosti izabranog odvjetnika, nego odvjetnika imenovanog po službenoj dužnosti, no naveli su da bez obzira na to nije riječ o nezakonitom dokazu zbog kojeg bi se odobrila obnova postupka.

Tvrdi da su dokazi nezakoniti

Dvorski je uz to smatrao i da je njegovo psihijatrijsko vještačenje nezakonit dokaz te da su nezakonit dokaz i obrane njegovih suoptuženika Luke Obrovca i Renea Ljubojevića. No sud je smatrao da obrane njegovih suoptuženika nisu proizašle iz onog što je on iskazivao pred policijom, pa stoga nije riječ o nezakonitom dokazu, dok je vještačenje zakonit dokaz jer su ga napravile stručne osobe čiji je osnovni posao bio da utvrde je li Dvorski u vrijeme počinjenja zločina bio ubrojiv. Tu odluku riječkog suda potvrdio je i Vrhovni sud, koji je naveo i da je ESLJP u svojoj odluci naveo da iskaz Dvorskog iz policije nije bio ključan dokaz u optužnici, a pojasnili su i da je protiv njega proveden iscrpan dokazni postupak. Naveli su tako da čak ni da je Dvorski na policiji ispitan u nazočnosti izabranog odvjetnika, s obzirom na ostale dokaze, to vjerojatno ne bi dovelo do drukčije ili blaže presude. Dvorski se žalio Ustavnom sudu, navodeći da se ne provodi odluka ESLJP-a, no tužba mu je odbijena uz obrazloženje da odluka ESLJP-a ne znači automatski i obnovu postupka.