Riječki psiholozi pružaju podršku ženama veterana

Morale su proći godine i godine nakon rata pa da stručnjaci iz riječkog Centra za psihotraumu uoče da osim sudionika rata postoje i neke druge žrtve – njihove supruge. Kako i bi? I danas, petnaest godina poslije, one pomoć traže samo onda kad im se ta pomoć ponudi, kada ih ta pomoć "pronađe". Pa i tada se otvaraju sporo, poput školjki. Jer, kako priznati da dalje ne možeš sam?

Na grupnoj terapiji okupljaju se ponedjeljkom, i tada nemaju status pacijentica poput svojih supruga oboljelih od PTSP-a, već klijentica – sve dok to ne zatraže same.

Jedna od njih je i 34-godišnja službenica Marijana Medić. Njezinu suprugu, s kojim je još od gimnazijskih dana, bilo je samo 17 kada je obukao odoru i krenuo u rat.

– U početku nismo shvaćali što mu je. Mučio ga je osjećaj gušenja, tjeskobe, skakao je iz sna. Iako mu se nekad činilo da će umrijeti, nikad nije želio pričati o ratu, a za psihijatra nije želio ni čuti. Prag tolerancije postao mu je jako nizak: u sekundi iz njega sukne vulkan, u drugoj je već miran. Prema obitelji nije bio agresivan, ali znali smo se jako "zakrviti" oko običnih, životnih situacija – kaže Marijana.

A kako je njoj?
Premda cijela obitelj diše u ritmu suprugova PTSP-a, nije joj lako čuti kada njihov sedmogodišnji sin pita: “Tata, jesi li popio tabletu?” No, pita li je itko sve ove godine kako je njoj, Marijani? I tako je u siječnju prihvatila poziv iz Centra za psihotraumu.

– Već na prvoj terapiji sam se raspala, rasplakala kao kišna godina. Rekla sam sve što nisam imala kome reći i odmah osjetila veliko olakšanje. Nakon tolikih godina dobila sam pažnju samo za sebe i vidjela da nisam sama i da mnoge žene proživljavaju isto – priča Marijana.

Je li ikada pomislila dići ruke od svega? Nikad, kaže, puno je prošla sa suprugom, obitelj joj je svetinja, a ljubav prije svega.

– Znam da nikad neće biti kao prije rata, ali molim Boga da ne bude gore. Ali znate kako kažu, sutra je novi dan – dodaje.

Marijanine novostečene prijateljice prešutno se slažu: njihove su priče različite, a opet tako slične. Slažu se u još nečemu: da se osjećaju mnogo bolje.

– Puno mi znači što sam ovdje, već se dan prije veselim što ću doći u Centar. Bilo je teških situacija u mojoj kući, no otkako to mogu podijeliti s drugima, snažnija sam osoba i mogu se nositi s time – kaže 45-godišnja Zlata, koja je uz svog supruga 28 godina.

I Marija (50) kod sebe primjećuje odlučnost i samopouzdanje koje je negdje izgubila putem.

– Konačno sam shvatila svoju ulogu u obitelji: ja nisam terapeut, ja sam samo njegova supruga – kaže.

Na žalost, neki, poput Lorene (41), još uvijek ne nalaze načina da prodru kroz bedeme suprugove duše.

Novo samopouzdanje
– I dalje mi nameće osjećaj da sve što kažem ne valja. Čak i nakon terapije u Centru, nikome ne priča o svojim osjećajima, pa ni meni. Zbog toga sam depresivna i svi se čude mojoj upornosti, ali drži me vjera.

Pomažem si čišćenjem po kući, čitanjem knjiga, druženjem s djetetom. Sve dok ne budem mogla pomoći njemu, pokušat ću pomoći barem sebi, olakšati dušu sa ženama sličnih sudbina – kaže Lorena.

I Adrijana (41) je godine i godine provela strepeći: najprije dok je čekala supruga da se vrati iz rata, potom da postane osoba koja je nekad bio. – Godinama je bježao od mene i od kuće, a ja sam živjela po onoj: ne pitaj, ne pričaj.

On je imao svoje probleme, a ja naše. Ima dana kada možemo skupa zapjevati, a ima i dana kad ga ne smijem ni pogledati. To stvarno nije bio brak, dok nismo počeli dolaziti ovamo, svaki u svojoj grupi. Primjećujem da je malo smireniji i da se u nekim situacijama počeo kontrolirati – kaže Adrijana.

Voli dolaziti u Centar i radi sebe same: tek se ovdje može isplakati i nasmijati. I čuti da nije jedina koja, cijelom svijetu u inat, nikad neće ostaviti svog supruga jer ga beskrajno voli, usprkos tome što za njih rat nikada nije prestao.