U kreiranju programa Rijeke za Europsku prijestolnicu kulture 2020. godine, kojim je grad na Rječini i osvojio prestižnu titulu, Slaven Tolj, jedan od najpoznatijih hrvatskih suvremenih umjetnika međunarodnog ugleda čije je djelovanje oduvijek bilo snažno prožeto aktivističkim radom, najistaknutije u rodnom Dubrovniku, gdje je 25 godina vodio Art radionicu Lazareti i bio na čelu inicijative “Srđ je naš”, govoreći sportskim rječnikom – svojima je zabio gol.
U velikoj je završnici Rijeka – Luka različitosti odnijela pobjedu nad konkurentima – Dubrovnikom, Osijekom i Pulom. Razumljivo je i ljudski pritom biti tužan i razočaran jer si izgubio, no Dubrovčanima bi, htjeli to priznati ili ne, bilo lakše da su izgubili od Osijeka nego od Rijeke čiji je tim, uz voditelja Ivana Šarara, kao umjetnički direktor predvodio Slaven Tolj. Prije tri godine Tolj je iz Dubrovnika došao u Rijeku i postao ravnateljem Muzeja suvremene i moderne umjetnosti, u pravo vrijeme za njega, kojem je bilo nemoguće ostati raditi u svome gradu. Ali u pravo vrijeme i za Rijeku, koja se odlučila natjecati se za europsku prijestolnicu kulture.
Iznevjerena očekivanja
– Nije mi ugodna ova situacija jer je dosta ljudi u Dubrovniku moju poziciju ovdje u Rijeci prevelo i doživjelo kao neku osvetničku priču i kao nešto što je još jedan indikator onoga što se u Dubrovniku događa, o čemu sam godinama govorio i otvoreno se protiv toga borio, zbog čega sam na kraju i otišao – priznaje Tolj. A upozoravao je da je u Dubrovniku na djelu sveobuhvatna komercijalizacija, da se uime profita krade duša gradu i da su građani, kultura i potrebe zajednice žrtve te iste komercijalizacije. Da je nekim slučajem ostao u svom gradu, u dubrovačku kandidaturu za EPK ne bi mogao ući, ne u situaciji kad je na čelu tima gradonačelnik Andro Vlahušić, a ekipa je, uvjeren je, tek formalno nezavisna.
– Nakon svih iznevjerenih očekivanja, nakon svega što se zbivalo posljednjih desetak godina, koliko je on na čelu grada, ne vjerujem da ista politika i isti svjetonazor koji stoji iza projekta na Srđu sada “misli novi Dubrovnik”. I da se za to na čelu tima zalaže isti čovjek koji pritom radi sve suprotno – paralelno financira projekt transformacije, a istodobno pretvara grad u salon Mercedesa. Vlahušić dubrovačku priču EPK nastavlja, želi je, financirat će nove projekte u kulturi, ali ja to doživljavam kao još jednu prijevaru, kao paravan za ovo drugo, za salon Mercedesa – objašnjava Tolj.
Dubrovniku, nastavlja, EPK za transformaciju ne treba jer ima i ljude i novac, pokazala je to inicijativa “Srđ je naš”, participacija građana u borbi za javni i kulturni prostor artikulirala je otpor i u tom je razdoblju Dubrovnik za Tolja bio europska prijestolnica kulture. Rijeci je, pak, biti europska prijestolnica kulture potrebno sada, prilika je to za novi početak jer je predugo u posttranziciji i titula EPK je točka kojom će ona završiti. Razlika između dva grada, a Dubrovnik je nakon proglašenja Rijeke pobjednikom ostao u medijskom fokusu upravo zbog Tolja, ima puno.
– Dubrovnik je, primjerice, za kandidaturu imao tri puta više novca od Rijeke, koja je tri puta veća. To su dvije potpuno različite sredine i ne mogu se tek tako učitati u nekim klišejima, da u Dubrovniku žive ljudi kojima je lako jer Dubrovnik bolje stoji, jer je tamo turizam i ima nasljeđe na kojem se parazitira i iz kojeg se svi hrane, a Rijeka je kao radnički grad. Nije dobro da se čita u tom klišeju kao dvije krajnosti, ali situacija jest posve drugačija. Tim koji je radio riječku kandidaturu i riječka zajednica i potreba te zajednice je drugačija, a Rijeka zaista ima taj potrebni potencijal i ljude s kojima može ovakav projekt realizirati, pri čemu su ljudi iz tima, poput mene, Vuka Ćosića ili Olivera Frljića, koji nisu u Rijeci rođeni, koji ovdje nisu živjeli cijeli život, donijeli potreban pogled sa strane, ne zato što su bolji i pametniji, nego zato što nisu umorni od situacije i bivanja na istoj poziciji. Jer, Rijeka je, u našim okvirima, koliko god ta metafora teško zvučala, postindustrijski Detroit koji se – uvjeren je Tolj – može promijeniti.
– Rijeka je grad u kojem se može govoriti i o nepovjerenju i ksenofobičnosti, grad koji funkcionira zatvoren u neke svoje odnose, ali se u gradskoj upravi, pri čemu treba istaknuti Ivana Šarara, pročelnika za kulturu i voditelja projekta EPK, svjesno ušlo u proces razbijanja tog lokalnog kriterija, za što se rješenja ne mogu tražiti u poznatim načinima ponašanja i uvijek istom kulturno-političkom putu, nego su potrebni iskoraci i nova promišljanja kako pojačati dinamiku i energiju grada. Pritom riječki gradonačelnik Vojko Obersnel timu nije ulazio u posao, pokazao je da vjeruje da znaju raditi, a povjerenje su zaslužili – smatra Tolj, i svojim ranijim vidljivim i mjerljivim rezultatima.
Kultura više nije na dnu
– Svakom bi pragmatičnom gradonačelniku cijela situacija s Frljićem bila malo nezgodna, on međutim, čvrsto stoji iza njega i iza cijele riječke ekipe koja je osmislila koncept. Nositelji svih programa su lokalni partneri, riječka kandidatura je zajednički rad kulturne scene, institucija i udruga i tu je autentičnost, oslanjanje na vlastite snage, komisija prepoznala. To je bilo presudno, jednako kao što je pobjedi doprinijelo to što su za obilaska Rijeke, u toj šetnji gradom, ti isti ljudi osjetili duh grada, njegovu otvorenost, energiju i karakter drugačiji od drugih – kaže Tolj.
Tolj, međutim, ne prihvaća tezu da je Europa izborom Rijeke za prijestolnicu kulture podržala lijevu kulturu koja se otima nacionalnom poimanju kulturnih vrijednosti.
– Oni jesu svjesni konteksta u kojem živimo i radimo, ali to nije bilo presudno, ovo je ozbiljna priča sa strogo zadanim kriterijima u kojoj im je ta pozicija Rijeke znana, to je bila jedna stvar “preko”, ali nije bila od odlučne važnosti niti je “packa” bilo kome – dodaje. Izostanak ministra Zlatka Hasanbegovića s proglašenja u Muzeju Mimara, kaže Tolj, nije ga uzrujao iako je to, priznaje, bilo malo neobično. Ministar je, otkriva, dan prije u završnim razgovorima pozdravio povjerenstvo i rekao da će grad koji bude izabran predstavljati cijelu Hrvatsku. I to je bilo to. Naglašavanje u medijima ministrova izostanka zasjenilo je ono bitno što je trebalo reći, smatra Tolj.
– Oko toga se ne valja uzrujavati, neće se dogoditi da Ministarstvo kulture, čiji su ljudi odlično vodili cijeli proces, čime je i komisija bila izuzetno zadovoljna, ne stane iza Rijeke – uvjeren je Tolj.
Europska prijestolnica kulture u Rijeci nije kreiranje spektakla koji traje godinu dana, nisu to iz Europe uvezene sjajne izložbe, predstave, vatromet, nije to infrastruktura i megalomanija, to je proces učenja kroz programe koji su realni, fleksibilani, bez velikih obećanja. To je bavljenje problemima i bolnim temama, tabuima koje treba izvući na površinu, priznati da postoje, osvijetliti ih da bi se moglo ići dalje. Na taj se način postupno redefinira situacija u gradu, redefinira se status kulture koja postaje važna poluga i više nije na dnu ljestvice, već je generator i unapređuje odnose u društvu.
– Kad kažem proces, to je, primjerice, ono što radimo s Benčićem. Ne čekamo da se uselimo u novi obnovljeni muzej, ovoga ljeta uselit ćemo se u nezavršeni prostor i u njemu korak po korak kroz program obnavljati tu arhitekturu. Dječja kuća u Benčiću vrlo je važan dio projekta, platforma za produkciju, edukaciju u kojoj djeca osmišljavaju prostor i sama stvaraju programe – tumači Tolj. Tom metodom može se redefinirati cijeli grad. Riječ je o ulaganju u ljude, a manje u infrastrukturu, bitno je jačanje kapaciteta i strukturna promjena kulturne scene koja mijenja ljude i grad u kojem žive, koja jača zajednicu da se može nositi s vremenom i novim izazovima. I taj proces počinje sutra, ne 2020. To je za sve uključene kulturnjake golem posao, a pritom je od izuzetne važnosti komunikacija s “narodom “, s ljudima koji pogrešno razumiju ili ne razumiju što je EPK, a za što tijekom kandidature nije bilo vremena ni snage. Kad se počelo razmišljati o programskom konceptu EPK, počelo se promišljati o tome što je Rijeka, što je njen identitet i same su se kao glavne odrednice Luke različitosti nametnule programske teme Voda, Rad i Migracije. Koncept koji je nastao prije dvije godine, danas se potvrđuje, bio je vizionarski jer savršeno precizno upire prstom u vrišteće probleme Rijeke, Hrvatske i Europske unije.
Presudne godine nakon 2020.
– I dok je u središtu teme Voda urbano osmišljavanje prostora na kojem se u Rijeci dotiču slatka i slana voda, Rječina i more, luka, Rad promišlja prošlost, sadašnjost i budućnost rada u gradu u kojem je izgubljeno 25 tisuća radnih mjesta nakon zatvaranja tvornica, a Migracije – odlasci i dolasci –i te kako povezani s radom, formirali su multikulturalni identitet Rijeke. U aktualnoj situaciji, kada se ne može ostati slijep na tragičnu seobu naroda oko nas, program otvorenih radionica u Benčiću priprema je za situaciju koja će se dogoditi sutra, kad neki drugi ljudi dođu živjeti u ovaj grad, da znamo kako ih prihvatiti, kao napraviti dijelom društva i poštovati – otkriva Tolj.
Rijeka kao Europska prijestolnica kulture, ponavlja Tolj, transformacija je pa su bitne, poručuje, godine poslije 2020. u kojoj će nositi titulu prijestolnice. Tada će se, 2021., 2022 vidjeti koliko je zajednica naučila biti drugačija nego je danas. U toj bliskoj budućnosti Tolj Rijeku vidi kao stožerno mjesto, grad u koji će ljudi željeti doći, u njemu živjeti i raditi. A ide li se u pravom smjeru, ostvaruje li se obećano i napisano u Prijavnoj knjizi, što su u preuzete obveze, Europska će komisija pratiti idućih godina. Iako Riječani kažu da je njihov grad već sada otvoreniji i europskiji od drugih, grad po mjeri čovjeka, onaj pogled sa strane vidi da može bolje, kvalitetnije, dinamičnije i da Rijeka za to ima potencijala.
>>Kulturnjaci osuđuju napade na Frljića
>>Frljić u akciji: Na pročelju HNK u Rijeci osvanuo portret Bojana Glavaševića