Rimska operetna igra mišićima

Nakon sukoba između Zagreba i Rima zbog neuobičajenog i uvredljivog govora talijanskog predsjednika Giorgia Napolitana i podosta neočekivanog svrstavanja Europske komisije na stranu svojeg istaknutog člana, Italije, postalo je jasno da će istočna obala Jadrana za Talijane, vjekovnog hrvatskog susjeda s druge strane mora, postati adut za postizanje političkih i gospodarskih ciljeva. Poznato je da se Italija protivi hrvatskom gospodarskom pojasu na Jadranu, koji bi mogao ugroziti egzistenciju talijanskim ribarima. Postoji više od 700 ribarskih brodova, čije su posade i njihove obitelji birači o kojima ovise i budućnost i karijere talijanskih političara.

Očekivati je da će službeni Rim upotrijebiti sav svoj utjecaj da Hrvatsku, koja se nalazi pred vratima Europske unije, ugura u ulogu "juniorskog" partnera.
Naravno, Italija, kao bogata članica Europske unije, ima mogućnosti kupovati banke, poduzeća, nekretnine, i na taj način ostvarivati svoje interese na istočnoj obali Jadrana. Naime, u javnosti prekomorskog susjeda vlada podosta rašireno uvjerenje da si oni takav stav mogu  dopustiti. Kako je moguće da predsjednik jedne države, članice Europske unije, svečano dodjeljuje, posmrtno, odlikovanje jednom šefu fašističke policije, koji je  povrh toga osuđen kao ratni zločinac?

U jednom dijelu talijanske javnosti, ali na žalost i među nekim intelektualcima, prevladava mišljenje da je talijanski fašizam bio mnogo blaži od njemačkog nacizma. Uvijek se nanovo podsjeća da, primjerice, nije progonio Židove. Neki autori čak izvlače manje poznatu činjenicu da je i Mussolinijev maršal Italo Balbo bio Židov. Nerijetko se u filmovima crnokošuljaši prikazuju kao nekakvi galamdžije i batinaši, neiskusni mladići, koji su u džepu nosili tek bočice s ricinusovim uljem, čime se sugerira sasvim krivo postavljeno pitanje: zar je to sve moglo biti strašno? A ne iznose se činjenice da su crnokošuljaši u Hrvatskoj palili i razarali sela, gradili logore na Molatu i Rabu, ubijali ljude.

Službeni bi se Zagreb trebao založiti za stvaranje povjerenja. Put do povjerenja vodi preko u Europi uobičajenih  zajedničkih komisija povjesničara, koje bi objektivnim istraživanjem činjenica trebale osigurati pretpostavke za to  povjerenje. U trenutku se na sceni još uporno vrti igra mišićima, što bismo u povijesnom smislu mogli opisati kao nešto specifično rimsko. To je ipak operetna igra, jer angloamerička politika  to ne treba zaboraviti  takvim rimskim igrama nipošto nije sklona. Štoviše, i London i Washington, ali i angloamerički mediji, oduvijek su Italiji s oprezom gledali na prste.