Pjevač Pipsa, nekima poznatiji kao Ripper, nekima kao Daddy, a pravog imena Dubravko Ivaniš, sprema se za novi uzlet. Dao si je vremena da stvori, a potom i da izabere najbolje “komade” za album “Walt”. Kako kaže, u rasponu od emocionalnih bombica do lahorastih, zafrkantskih songova.
Koliko se toga promijenilo u vašem glazbenom izričaju od vašeg zadnjeg albuma «Pjesme za gladijatore» do danas. To jest što možemo očekivati od novih Pipsa?
Dao sam si mnogo vremena da stvorim, a potom i izaberem najbolje komade; u rasponu od emocionalnih bombica do lahorastih, zajebantskih songova. Zadovoljan sam tek kad postignem balans u prožimanju ta dva pola. Zvukovno, mi smo zreli rokenrol bend. Ako treba orati, zaorat ćemo, kad treba stati na loptu, stat ćemo. Nikad ortodoksni, i uvijek s ukusom i okusom Pipsa na koncu. Priznajem, teško mi je pričati o svojoj muzici, sve mi je besmislenije pričati o muzici uopće. Muziku treba čuti.
Do \"Boga\" je na vašim albumima bilo puno kritika aktualne društvene situacije u Hrvatskoj. Zašto ste se odjednom zasitili pričati o tome i hoće li na novom albumu biti kakvih komentara na zbilju u Lijepoj nam našoj?
Prezirem svaku vrstu notornosti, pogotovo u pjesmama. Prezirem pjesme kao političke pamflete ili jeftinu satiru. A upravo to je ono što se danas kod nas podrazumijeva pod političkim aktivizmom i društveno odgovornim ponašanjem. Eter je zaražen anarho liberalnim blebetalima i njihovim površnim politikantstvom. „Gladijatori“ su, naprotiv, konceptualna alegorija ovog društva, prilično sistematska, i na tom albumu zaista možemo pričati o latentnoj angažiranosti puno više nego na bilo kojoj ploči Pipsa prije. Očito konzumentima naviklima na notorije može pobjeći tako golemi semantički kit i ostati potpuno nerazumljiv, a time i nebitan. Ovaj puta, „Walta“ sam riješio konceptualnosti i eventualnog ključa za razumijevanje, ali sam bio i ostao, baš kao i svi, zoon politikon, Jedino što nemam namjeru s tom činjenicom koketirati i maltretirati pučanstvo po kućama.
Bojite li se da publika neće prepoznati svježinu koju unosite vašim radom na scenu s obzirom na to da vam je ovo prvi album nakon suhih pet godina?
U proteklih šest godina puno smo upravo diskografski radili. Isfurali smo kompletnu diskografiju banda na usb sticku s bonus neobjavljenim songovima i zajebancijom klapskih obrada velikih jugo hitova. Izdali smo i dvosatni koncertni dvd i isto tako usb stick. Imali smo i finu tiražu uz jedne dnevne novine. Dakle, nije da nas nije bilo, trudio sam se da pokrpamo rupu jer sam bio svjestan da za ozbiljan album trebam puno vremena. Što se prepoznavanja tiče ono je uvijek pitanje vremena, a to je, priznajem, izvan mojih ingerencija. Pipsi su s godinama formirali malu, ali tvrdokornu elitnu sljedbu i ne sumnjam da će im ovaj album biti bitan.
Opterećujete li se s očekivanjima publike? Vjerojatno jeste u nekom periodu života, a kako je danas?
O publici, izvan spomenute fan baze s kojom praktički svakodnevno komuniciram zapravo ni ne razmišljam. Moji ciljevi nisu komercijalne prirode, nisu kratkoročni. Mnoge pjesme koje sam u karijeri napisao spadaju u one s tzv. „sporim otpuštanjem“, što znači da nemaju odmah masovnu frenetičnu reakciju. Pjesme educiraju kako svog autora tako i svoju pastvu. One dobre grizu to jače što su starije. Točnije, dobre pjesme za razliku od svojih tvoraca mogu ostati zauvijek mlade.
Kažete da u studiju provedete i po osam sati na dan. Pa što toliko radite ondje?
Provodim onoliko vremena koliko je potrebno. Rad na pjesmama ima više faza, a prva je uvijek svakako ona u kojoj nemam baš ništa. Volim je nazivati „ribolovom“. Sjedneš na obalu, baciš štap i čekaš. Ali bez svakodnevnog odlaska do obale, bez štapa i strpljenja ribice nikad same ne uskoče u kantu. Kad bi radio samo onda kad mi iz čistog mira sine ideja to valjda ne bi bilo više od 3 sata godišnje. Dakle, igramo se lopova i pandura ideja i ja na najrazličitije načine. Postoji puno metoda, a sve skupa možemo staviti pod kapu jednog prilično nepoznatog pojma u nas – profesionalizma. Biti profi ne znači postati hladni egzekutor, nego netko tko se bavi svojom profesijom bez obzira da li mu je dobar ili loš dan, i na koju se nogu ustao. Bez discipline nema rezultata, barem ne onih dugoročnih.
Pipsi dio svojih hitova duguje interpretaciji stranih glazbenika, pa od koga ste ovaj put posuđivali? (ovo pitanje nije namijenjeno da zvuči provokativno, a da se nadovežem, niti jedno drugo pa se ispričavam unaprijed ako zvučim grubo)
Nositelj ideje, glasnik, poštar, tako gledam na svoju ulogu. Ideja je ta nit, trajanje, proces. Da bi se ideju baštinilo potrebno ju je prvenstveno prepoznati. Posudba je tako i legitimna i neophodna, ali nije meritum autorstva nego predmet brušenja i istraživanja. Djelo je zato, posljedično, uvijek poništavanje jastva njenog autora. Tek ono što vrijedi postaje slagalicom ideje i postaje vječnost.. Svatko tko stvara, nešto oblikuje, koji djeluje u bilo kojoj domeni ljudskog stvaralaštva poznaje o čemu pričam. Moraš pronaći drvo da bi nešto po njemu dlijetao, u suprotnom samo bez veze mlataraš po zraku.
Kad gledate vašu glazbenu generaciju? (glazbenu, pa i drugu) Je li došlo do zamora materijala? Zašto se radi tako malo dobre domaće rock glazbe u zemlji koja se stalno dići rock tradicijom iz 80-ih?
Svako doba nosi svoje autore i uvijek ima dobrih pjesama. Ovo su vremena singlova, dobrih cjelina, konzistentnih albuma je malo. Vrijeme je površnosti, histerije, sve treba biti šokantno i lupati iz prve i ravno u glavu. Tko se izmakne ovakvom trendu na putu je da najebe, ali isto tako da učini nešto vrijedno, nešto što će ostati, a to je, čini mi se, smisao muzike.
Referirati se na jednu specifičnu političku pa posljedično tome i umjetničku situaciju prije sada već 30 godina je poražavajuće. Ne postoji kontinuitet hrvatske kulture pa tako ni hrvatskog rokenrola. Mi ne baštinimo svoje kulturne bardove, površni smo i obijesni. Rokenrol je danas, po meni, muzika srednje klase, a ona je u ovoj zemlji istrijebljena poput Indijanaca. Energija ovog podneblja nakon rata učmala je i močvarna, zaklana, može se slobodno reći. Ostala je samo afektacija, lažni larpurlartistički bunt tzv „urbanih“ koji mi specijalno ide na ganglije jer s urbanim nema ništa zajedničko.
Koliko se promijenila glazbena scena od kad ste vi počeli svirati pa do danas
Prvenstveno se promjenom medija, paradigme dogodilo da mnogo više netalentiranih ljudi može nabasati do etera nego što je to u prošlosti bio slučaj. To je globalni proces, ne samo lokalni. Totalno je promašeno tvrditi da je internet ponton talentu; upravo suprotno, gubitkom kriterija otvara se duboko grlo svim manifestacijama mediokritetstva, a ono je uvijek najglasnije.
Vesele li vas još koncert kao i onda?
Zanimljivo pitanje. Sigurno sam na početku karijere zamišljao da ćemo nakon 20 i kusur godina imati svoju koncertnu produkciju, da ćemo imati show na razini i u skladu s pjesmama koje radimo. Nažalost malo je toga u ovim uvjetima po tom pitanju moguće ostvariti, a kada i jest to je izvedivo za promotivni gig i tu je otprilike i kraj. Iskreno, to je kao da se s curom nađeš jednom u par godina, a poslije se samo smsate . Zapravo, ne da mi se više mirisati i češljati za tako rijetke spojeve, malo sam si prestar. S druge strane, kad promislim, i u tako skromnim, ponekad i prejadnim uvjetima koncerti su uvijek razmjena čiste pozitivne energije publike i benda, mjesto gdje se muzika dešava „tu i sada“ te predstavljaju pravi blagoslov za sve uključene. Dobar gig je izvantjelesno iskustvo i bavljenje muzikom bez toga nema prevelikog smisla.
Je li vas očinstvo omekšalo i je li na neki način utjecalo na vašu glazbu?
Očinstvo me u profesionalnom smislu fokusiralo na bitno, efikasniji sam i posljedično beskrupulozniji kako prema sebi tako i prema drugima. O nekom omekšavanju nema ni zbora, moram štititi mladunče! Roditeljstvo je odgovornost, ponajviše u duhovnom smislu. Jako mi je bitno kako i što radim jer moj primjer je ujedno i uzor djetetu. Yaya i ja smo kreatori okvira slike, osvjetljivači dimenzija i formata i postavljači staze. U formativnim godinama ta je uloga ključna za potomstvo i kasnije utječe na njihovo poimanje svijeta i odnos prema njemu.
Vašu kćer vidite kao nasljednika obiteljske tradicije ili ćete se vi i Yaya svojski potruditi da se ne zakači za posao koji vam je uzeo toliko živaca?
Siguran sam da će Lucija imati umjetnički obilježen život, ima izraženu umjetničku crtu. Odlično svira klavir za svoj uzrast, super crta, super piše. Fora mi je da odrasta u svijetu zanimanja svojih staraca. Taj svijet je našem djetetu svakodnevica, reklo bi se „običan dan u uredu“, ha ha….
Velim, dužnost nam je da kćeri napravimo tračnice, a na koji će vlak sjesti jednog dana njena je odluka.
Jeste li i na pragu petog desetljeća još onoliko ljuti na svijet kao i što ste bili u 30. ima.
Prije dvadesetak godina utvarao sam si da je igra fer i da smo „mi protiv njih“. Danas se uglavnom svodi da sam sam protiv svih. Nemam na ovom svijetu „svojih“ osim par prijatelja i familije. Mikrokozmos u kapsuli familijarnog života čuva me od ozbiljnih oštećenja. To ne znači da sam nešto specijalno ljut, nego moram biti na oprezu, bijes mi samo remeti koncentraciju.
Zagreb se s vremenom promijenio na bolje ili na lošije? Prokomentirajte mi malo kako se osjećate danas u gradu za kojeg vam nikada nije bilo teško reći koliko vam znači?
Nema smisla uspoređivati grad u kojem sam rođen s onim kakav je danas. Uvijek smo skloni emotivizirati djetinjstvo, željeli bismo tako i sve kondicije u kojima smo odrastali zadržati intaktnima. To je posve nemoguće, ali svakodnevno moramo aktivno sudjelovati u njegovom razvitku, radeći na sebi da budemo bolji učiniti i svoj grad boljim. Često se doima da je to nemoguće, da je riječ o čistom donkihotizmu, ali što nam drugo preostaje? Veliki gradovi, centrale svih vrsta umrežavanja neizbježno se mijenjaju. Utoliko, volio bi da se Zagreb i dalje ubrzano mijenja jer trenutno je samo jedna rodijačka prčijica. To mu odijelo prilično nakaradno stoji, pa mu ja svakom pjesmom pokušavam mijenjati takvu sliku. Utakmica je, naime, duga. Počela je puno prije nas i trajat će sigurno i puno poslije. Mislim da to uvijek treba imati na umu, naš je zadatak da postojeće stanje unaprijedimo bar za koračić.