Rješenje je u reformi Zakona o zdravstvenom osiguranju

Jedan od najvećih problema hrvatskog društva u ovom je trenutku financijska kriza u zdravstvu. Kao bivši ministar zdravstva, predsjedavajući Konferencije ministara zdravstva EU 1995., i bivši specijalni savjetnik Svjetske zdravstvene organizacije za zdravstvo Jugoistočne Azije imam potrebu iznijeti jedan, mislim temeljni razlog krize, a to je financiranje zdravstvenog sustava.

Danas je ukupni dug zdravstva više od osam milijardi kuna. Nedostaju cjelovite analize uzroka, a prijedloga rješenja uopće nema. Sve reorganizacije, uštede u lijekovima i dijagnostici, dvojbena spajanja odjela i slično mogu smanjiti dug za 2-3 posto, ali ostaje glavni problem a to je nedostatak novca za današnju razinu zdravstvene zaštitite u visini od 10 do 15 posto godišnje! Upravo taj nedostatak priljeva sredstava doveo je do sadašnjeg kritičnog duga. Današnja uprava u zdravstvu na čelu s ministrom muči se i nastoji racionalizirati sustav, ali za temeljitu reformu financiranja zdravstva potrebno je suglasje svih političkih subjekata i naravno svih građanki i građana. Sve to pod uvjetom da želimo zadržati današnju visoku razinu zdravstvene zaštite. Napominjem da je hrvatski zdravstveni sustav u mogućnosti pružiti više od 99% svjetskih usluga i da smo po tome međunarodno najkonkurentnija hrvatska djelatnost.

Problem na koji želim upozoriti je ulaz novca u zdravstveni sustav u usporedbi sa zemljama EU prikazan po glavi stanovnika. Godišnje Hrvatska za zdravstvo po stanovniku izdvaja 681 euro. Usporedive države izdvajaju znatno više: Slovenija 1546 eura, Češka 1125 eura, Slovačka 970 eura, Estonija 930 eura. Manje od Hrvatske izdvajaju samo Bugarska, Poljska i Rumunjska. Prema tome, svaka usporedba broja usluga i lista čekanja s primjerice Slovenijom ili Češkom bespredmetna je, a o Njemačkoj koja izdvaja više od 3500 eura po stanovniku da i ne govorimo. Analiza izvora financiranja otkriva i druge razlike. Omjer državne i privatne potrošnje za zdravstvo je krajnje nepovoljan za naš sustav.

Dok je udio privatne potrošnje u istočnim zemljama EU 25 %, u Hrvatskoj je svega 15%. Nije manje važno ni kretanje izdvajanja za zdravstvo kroz godine. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije za 2013. godinu postotak izdvajanja za zdravstvo u odnosu na BDP u prethodnih deset godina rastao je u svim zemljama osim u Hrvatskoj gdje taj omjer ostaje isti i iznosi 7,8%. Prikazani podaci dokazuju da je nedostatni priljev novca primarni uzrok današnje financijske krize.
Uzmemo li u obzir da je naš zdravstveni sustav financiran uglavnom iz doprinosa po tzv. Bismarckovom modelu, znači da je direktno ovisan o gospodarskim kretanjima.

Državni proračun nam varira između plus ili minis 2-4 % godišnje, a zdravstvene usluge kontinuirano poskupljuju zbog novih tehnologija i lijekova godišnje oko 10%. Iz tih podataka je jasno zašto dug u zdravstvu raste u mandatima svih vlada bez obzira na njihov politički predznak. Situacija se pogoršava i zato što je omjer onih koji uplaćuju u obvezno zdravstveno osiguranje prema broju korisnika dosegao 1:3. Do sada je izlaz tražen u polaganom klizanju prema tzv. Beverage modelu zdravstvenog osiguranja jer se smanjuje udio iz doprinosa a raste onaj iz proračuna. Od toga nema velike koristi jer Državni proračun uplaćuje godišnje oko 1,5 milijardi kn manje od zakonskih obveza. Ne zato što neće, nego zato što nema. Posljedica svega prikazanog je dug zdravstva koji uporno raste otprilike za 3 milijarde kuna godišnje.

Zato imamo veledrogerije kojima bolnice duguju preko 700 dana, patimo od manjka lijekova i medicinskog materijala, a oprema nam je u usporedbi s normativima EU otpisana s previsokih 85%! Kao posljednji udarac dolazi nam odlazak liječnika i sestara u inozemstvo, a sustav se održava jedino natprosječnim naporima te visokom razinom stručnosti i humanosti osoblja koje ostaje. Dosadašnje “sanacije” zdravstva od ukupno 16 milijardi kuna nisu dale nikakva rezultata. Dodamo li k tome da je cijena zdravstvene usluge približna polovini realne cijene a da nam liječnici u prosjeku imaju za trećinu manja primanja od sudaca, moramo zaključiti da je postojeći sustav plaćanja zdravstvenih usluga neodrživ.

Ima li rješenja? Naravno da ima. Promotrimo li prikazane financijske pokazatelje lako ćemo zaključiti da je rješenje u najvećoj i najbolnijoj reformi postojećeg Zakona o zdravstvenom osiguranju. Pored svih reformskih zahvata u zdravstvu, posebice stimuliranja primarne zdravstvene zaštite, bez stalne dodatne financijske infuzije rastući izdaci u zdravstvu neće se moći pokrivati. Kao autor Zakona o zdravstvenoj zaštiti davne 1992., mogu reći da je bio dobar za to vrijeme, izvukao nas je u ratu i poraću i poslužio je kao primjer mnogim zemljama. Danas ga je vrijeme višestruko preteklo, a promjene koje je do sada doživio bile su kozmetičke naravi. Od tada do danas nove spoznaje i razvoj tehnologija u zdravstvu doživjele su neslućeni iskorak koji nije praćen odgovarajućim financiranjem. Znam da će mnogi reći, odakle nam dodatni novac?

Odgovor je uvijek isti, novca ima ali je pitanje prioriteta. Želim podsjetiti da jednaku svotu novca godišnje po stanovniku kao za zdravstvo trošimo primjerice na cigarete i alkohol, ili na mobitele. Pitanje je prioriteta hoćemo li ulagati u zdravlje ili u nešto drugo. Odgovor na to mora dati struka, politika i korisnici zdravstvene zaštite kao najvažnija karika u tom lancu. Tu prije svega mislim na način plaćanja dopunskog osiguranja, djelomičnu privatizaciju dijelova djelatnosti i osiguranja što uvodi konkurenciju i porast broja i kvalitete usluga itd.

Osnovno je uz reforme sačuvati razumnu granicu socijalnog pristupa, kao što je to manje ili više uspjelo mnogim zemljama. Proces prilagodbe financiranja s visinom realnih troškova zdravstvenih izdataka je bolan i dugotrajan. Pokušali smo jednom dati trajnije rješenje prijedlogom novog Zakona o zdravstvenom osiguranju 2004. Unatoč pozitivnim ocjenama tog prijedloga od strane Svjetske zdravstvene organizacije i Međunarodnog monetarnog fonda prijedlog je pao već na razmatranju unutar tadašnje koalicije. Sada je krajnji trenutak da obnovimo takvu raspravu jer nemamo više pravo na pogrješku. To bi bilo dobro za naš proračun, naše gospodarstvo, a najviše za zdravlje i život naših osiguranika.     

>>Član sam HDZ-a, ali kao građanin dajem podršku Bruni Esih