Rješenje krize je u 'gašenju požara' na izvorištu – u Siriji

Sasvim je jasno da bez "gašenja" požara na izvorištu neće biti zaustavljanja izbjegličkog vala. A da bi se na tom izvorištu, dakle u Siriji, zaustavio rat, glavne bi svjetske i regionalne sile trebale potpuno promijeniti svoju geopolitiku. A to se ne čini baš realnim jer, primjerice, na Putinov poziv da se svi ujedine protiv ISIL-a nisu trznuli ni SAD, ni EU, pa ni Turska i Saudijska Arabija. Rat u Siriji je, paradoksalno, zapao u jednu vrste krize – to je rat koji ne može tek tako prestati, ne da ga se zaustaviti niti se nazire pobjednik. Iz jednostavnog razloga što su i njegovi uzroci brojni.

Prije svega, zapadne zemlje na čelu sa SAD-om rušile su ili su podržale rušenje diktatorskih režima na Bliskom istoku i sjeveru Afrike bez plana B. Irak, Libija, Sirija jesu bili diktatorske države, ali ipak sređene zemlje u kojima je upravo diktatura držala na okupu brojne etničke zajednice i štitila manjine (naročito kršćanske). Nije se razmišljalo što će biti poslije i tko je ili što alternativa takvim režimima. Jedan od paradoksa jest i da je zapadni svijet pristao na rušenje tih režima, dok je istodobno ostao u savezu s puno gorim diktaturama u tom dijelu svijeta, a predvodi ih Saudijska Arabija, zemlja u kojoj prava manjina, žena i djece ne postoje.

Šijitski polumjesec

Saudijska Arabija i Turska, kao najsnažniji američki saveznici u tom dijelu svijeta, od početka su pokazale veliku volju za rušenjem Assadova režima. Tu postoji više razloga. Prvo, to su većinski sunitske zemlje koje žele presjeći šijitski polumjesec Teheran-Bagdad-Damask-Bejrut. Damask im se tu učinio kao najslabija točka jer Sirija zapravo ima vrlo malo, samo desetak posto šijita, ali Assadova vlada (Assad je alavit, manjinac) čvrsti je saveznik Teherana. Tu je posebno veliku ulogu odigrao islamistički turski predsjednik Tayyip Erdogan kojemu je sekularni sirijski vođa trn u oku. No podržavanjem kaosa u susjednoj Siriji natovario si je i vlastiti problem: više od milijun izbjeglica je u njegovoj zemlji, granica je nemirna, a Kurdi u pojasnom prostoru postaju faktor koji ga itekako zabrinjava. I zbog čega danas svakodnevno u svojoj zemlji ima mrtve vojnike i policajce.

Saudijci su u igru ušli iz nešto pragmatičnijih razloga. Prvi je taj što rušenjem Assada žele oslabiti Teheran s kojim nemaju samo religijskih i etničkih prijepora (Saudijci su Arapi suniti, a Iranci šijiti Perzijanci), već prije svega gospodarske. Jednostavno kazano – što manje nafte i plina izvozi Teheran, više će ga izvoziti Riyad. Nije li baš Saudijska Arabija najviše kukala kad je SAD potpisao mirovni sporazum s Iranom prije nekoliko mjeseci? Dakle, tu postoji čvrst ekonomski sukob dviju snažnih regionalnih sila.

Dakako, Iran nije ostao dužan Saudijskoj Arabiji pa je u Jemenu, većinski sunitskoj državi, podržao Hute, manjinske šijite, koji su destabilizirali saudijski poluotok.

No možda i najvažniji razlog sirijskog sukoba leži u želji SAD-a da iz tog dijela svijeta eliminira Rusiju koja u Latakiji, na sirijskoj obali, ima svoju vojnu bazu.

Mirna Latakija

Latakija je mirna sirijska luka u kojoj žive Assadovi alaviti. U tom se dijelu Sirije živi mirnije jer ipak su tu Rusi. Moskva je desetljećima kontrolirala Siriju kroz Baas, stranku koja i danas vlada zemljom. Još u doba Sovjetskog Saveza Komunistička partija bila je u bratskim odnosima sa strankom Bass koja se zalagala za arapski socijalizam. Kroz ovu se stranku kontrolirala religija, Sirija je gajila čvrst sekularizam i sprečavala sukobe među brojnim etničkim zajednicama i religijama. No s druge strane nije uspjela donijeti blagostanje, štoviše Sirija je bila država u kojoj su se neistomišljenici zatvarali, likvidirali ili su glavu spašavali bijegom iz zemlje. Svijet je ipak žmirio jer u zemlji nije rastao vjerski ekstremizam. Sve dok nije krenulo Arapsko proljeće, a SAD u slučajnom rušenju tuniskog diktatora Ben Alija vidio priliku da umiješa prste, napravi "reda" i izbaci Rusiju s Mediterana. No malo su se zaigrali pa su, umjesto da podržavaju sekularnu sirijsku oporbu i jasno odrede cilj, dopustile da njihovi saveznici nekontroliranim naoružavanjem svakakvih skupina proizvedu čudovišni ISIL.

Putin tako danas gotovo pobjedonosno ulazi u Siriju i poziva Washington na zajedničku borbu protiv terorizma. On zapravo koristi tu rečenicu koja je skovana u Washingtonu i zapravo ismijava Amerikance. I doista, u prilici je da se tako ponaša. Dok je on u svom dvorištu pomeo "kavkaski emirat" i Dokua Umarova, čudovište skrojeno u zapadnim laboratorijima osvaja Bliski istok.

Rusija je sada i fizički u Damasku i sada je potpuno jasno da bez dogovora s Moskvom neće biti rješenja sirijske krize. Buduća Sirija može biti bez Assada, ali očito ne i bez Putina.

Sve priče o izbjeglicama čitajte u našem specijalu Izbjeglička kriza

>> Orban: Europu će preplaviti 100 milijuna muslimana