Robijao za Hrvatsku, a sad se s njome tuži

Životna priča Ranka Primorca, bivšeg nogometaša Neretve iz Metkovića, Troglava iz Livna, Zadra te Croatije iz Toronta, a do prošle godine uznika najstrožih američkih zatvora, pričaje je te san o neovisnoj i slobodnoj Hrvatskoj. Počela je pokušajem bijega u Italiju kad mu je bilo 17 godina te pripremanjem bijega u Grčku u vrijeme odsluženja vojnog roka u Strumici, a nastavila se 1969. kad je u Metković stigao dr. Franjo Tuđman. Tom mu je prigodom pristupio mlađahni Ranko te predložio “osnivanje gradske gerile”. Njegov je prijedlog budući predsjednik Lijepe naše odbacio... No, godine 1974. do Ranka je došao Oto Hofman, ondašnji “coach” NK Croatije iz Toronta i ponudio mu ugovor za igranje u rečenom klubu. Dobivši jednogodišnju sportsku vizu, Ranko se našao u u Kanadi, a dvanaest mjeseci poslije, u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje ga Udba nije uspjela likvidirati. U SAD-u je živio punih sedam godina bez ikakvih papira, kao ptica bez krila, kaže, u potpunoj ilegali, sve do 1981. godine, kad je završio u jednom od najstrožih američkih zatvora, u Lewisburgu u Pennsylvaniji.
 
Osuđen bez dokaza
– Optužen sam za terorizam i iznudu bez ikakvih dokaza. Dapače, sudac dokaze moje obrane uopće nije uzimao u obzir, nije dopustio niti da se pogledaju, a ja sam imao pet fizičkih dokaza i jednu videosnimku. U moju korist svjedočilo je, među ostalim, i šest hercegovačkih svećenika franjevaca, no sudac  nije dopustio da se na suđenju ti dokazi pogledaju, naprotiv poroti je govorio: “Vjerujte i mislite.” Nakon završetka sudskog procesa, koji je trajao tri i pol mjeseca, porota je osam dana vijećala te od nas deseterice optuženih za terorizam i iznude šestoricu proglasila krivim. Četvorica su oslobođena... Mene su osudili na četrdeset godina zatvora. Dvadeset pet godina sam morao odslužiti, a tek sam nakon deset godina provedenih u zatvoru mogao podnijeti molbu za pomilovanje – kazao je Ranko.

Godine uzništva
Prvih petnaest godina Ranko je odrobijao u lewisburškom zatvoru u Pennsylvaniji, nakon toga tri je godine “odgulio” u Phoenixu u Arizoni, a ostalo, sve do prošle godine, u teksaškom Fortworthu. A onda je zrakoplovom i u pratnji agenata FBI otpravljen u Europu.
– S lancima na nogama i lisičinama na rukama ukrcali su me u zrakoplov – prisjetio se Ranko – i tako vezan sproveden sam do Amsterdama. Agenti su mi oslobodili noge i ruke tek nakon ulaska u hrvatski zrakoplov, koji je letio u Zagreb. Ponovno sam, nakon 24 godine i šest mjeseci provedenih u zatvoru, bio slobodan. Inače, za izdržavanja kazne bio sam sedam puta pred komisijom za pomilovanje, no bilo je to gore nego sudski proces. Ipak, prošle su me godine pustili, zabranivši mi povratak u SAD. Tako smo Andrija Artuković i ja jedini Hrvati kojima je američki State Department dao izgon.
O godinama uzništva po američkim zatvorima Ranko nerado govori, no ističe da “od Eve i Adama nema gorega sustava od američkoga” – opisuje ga kao “perverznu mašineriju koja kontrolira i uništava sve što je na Božjim zasadama”. Uznički život pak puka je borba za preživljavanje u kojoj se “grkljan reže k’o od šale”.
– Život u američkim zatvorima nije ni vrtić ni starački dom. Spavaš tu s nožem koji si nabavio za dvadeset dolara jer si zatvoren s osuđenicima na 200-300 godina robije ili s onima koji su osuđeni na dvije doživotne robije. Nema u zatvoru tučnjave, tamo se odmah reže grkljan. A u sukobe zatvorenika policija i čuvari se ne miješaju, tamo svatko čuva svoj gladijatorski život u borbi za opstanak. Ja sam udarce primao, no nisam ih vraćao – s gorčinom se sjeća Ranko.
U zatvorskoj borbi za život, ističe Ranko, važno je izgraditi karakter jer se time stječe poštovanje ostalih osuđenika. A najopasnije je cinkati. Doušnici nikomu nisu mili, takvima je “glava vazda u torbi”. Na temelju toga zatvorenici se i dijele na dvije grupe: one s karakterom te špijune. Prve poštuju, druge svi mrze.
– Ja sam imao karakter pa su me svi poštovali. A izgradio sam ga svojim držanjem i svakodnevnom vježbom. Dvadeset sam godina svakoga dana trčao deset kilometara, sve do prije šest godina kad sam postao invalid. U ćeliji sam se snažio meditiranjem i molitvom. Baš kao što je to činio i Isus u pustinji... Zahvaljujući tomu, duhom sam vječno bio na slobodi bez obzira na to što mi je tijelo bilo iza rešetaka. Mene zatvor nije ubio, nisam se pretvorio u govno... Kad se čovjek pretvori u govno, on više nije čovjek jer ga i kokoš može raščeprkati – poručuje Ranko.

Izgubljeno zdravlje
No, za dvadeset pet godina neprekidna tamnovanja u američkim zatvorima Ranko je izgubio zdravlje. Obolio je od šećerne bolesti, “otfikarili” su mu tamo polovicu stopala, a i bubrezi su mu stradali zbog uzimanja pogrešno propisanih antibiotika, zbog čega je i postao invalidom. Takav se, eto, lani vratio u svoj rodni grad na Neretvi, gdje sada živi u Domu za stare i nemoćne, a pomažu mu sestre i prijatelji. I bez igdje ičega vodi spor s državom Hrvatskom!
– Od dvadeset pet zatvorskih godina, vlast mi priznaje samo deset godina. No, ja na to ne pristajem jer ne mogu onih petnaest baciti u vjetar. Ali, nije mi žao zbog svega toga jer sam sve to prošao za Hrvatsku. Držim da treba pjevati kad se netko žrtvuje za domovinu, a ne plakati. Dobro je bude li ma i jedan pijetao zapjevao za Hrvatsku! Mene ništa ne može iznenaditi, meni je zapravo sve normalno, jedino mi nije normalno što dosad nismo imali svoju državu. Za razliku od ostalih, ja se ne vežem uza stranku, nego uz državu – budi za nju pa ma kako bio obojen. A ne kao Pavelić i Tuđman: prvi je htio da svi budu ustaše, a drugi da svi budu hadezeovci – kaže Ranko.
Rankova priča o uzničkim godinama po američkim zatvorima ispričana u metkovskom Domu za stare i nemoćne cijeli je njegov život. I borba za neovisnu domovinu radi koje je i robijao četvrt stoljeća i o njoj iza rešetaka sanjao. U američkom zatvorskom paklu.

Od šestorice osuđenih na montiranom procesu R. Primorcu, u zatvoru više nije nitko. A jedini Hrvat koji u Americi robija jest Zvonko Bušić, poznatiji kao Taik. On je osuđen na doživotni zatvor jer je u rujnu 1976. godine, zajedno sa suprugom i trojicom prijatelja, oteo civilni zrakoplov na liniji New York – Chicago, s nakanom da prisili američke medije da objave istinu o hrvatskim patnjama u Jugoslaviji, čije se autorstvo pripisuje Bruni Bušiću. Inače, masovna zatvaranja i procesi protiv Hrvata započeli su početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća u Australiji i Americi, osobito protiv članova HNO-a u New Yorku, Chicagu i Los Angelesu, gdje su mnogi osuđeni na visoke zatvorske kazne poput Ivana Čale, Stipe Ivkošića, Nediljka Sovulja, Franje Ivića, Mile Markića, Ante Ljubasa, Ilije Bagarića i Vinka Logorušića.

U američkim je zatvorima dva i pol milijuna zatvorenika i to je treći proizvod američke industrije, a njihovi sudovi su obične maškare. O zdravlju zatvorenika malo se vodi računa... Ja sam šest mjeseci tražio doktora, no nisu mi ga dali. A kad sam ga dobio – bilo je kasno! Polovici stopala nije bilo spasa. Druga mi je noga za krevet bila vezana lancem.

Ranko kaže da je svojedobno pokrenuta inicijativa za njegovo puštanje na slobodu, kojom prigodom je u Hrvatskoj prikupljeno 86 tisuća potpisa. No, to nije urodilo plodom, jednako kao što nije urodilo plodom ni njegovo obraćanje hrvatskim vlastima. Uputio je pismo i dr. Mati Graniću, ondašnjem ministru vanjskih poslova, u kojemu je, među ostalim, napisao i ovo: “Ja, a vjerujem i moji kolege, željeli bismo doznati ima li ikakvih nada da hrvatska Vlada poduzme nešto kako bi se skratile godine našeg tamnovanja... Ali, ako bi pokretanje našega slučaja štetilo temeljnim interesima hrvatske države, mi ćemo i dalje rado biti žrtve za svoju domovinu...” Ministar mu, naglašava Ranko, nije odgovorio.