Ubrzan razvoj umjetne inteligencije otvara pitanje jesu li tvornice u mraku, dakle one bez radnika, ali koje rade 24 sata zahvaljujući robotizaciji, budućnost. I kako se pripremiti za te tektonske promjene na tržištu rada. Posebno je dramatična situacija u skladištima koja gotovo ostaju bez ljudi (Amazon samo na jednom automatiziranom skladištu uštedi 22 milijuna dolara godišnje), a trend je prisutan i u drugim sferama ljudskog djelovanja.
Tako se primjerice u Bristolu razvija robot za pomoć starijim osobama. Istina je da nema empatiju, ali efikasno obavlja one prljave poslove koji ljudima nikako nisu ugodni za obavljanje. Građevinska kompanija u New Yorku uvela je laserima nadziran sustav koji ugrađuje 800-1200 cigli dnevno – dvostruko više od zidara. I ne ide na bolovanje.
Već 200 godina pokazuje se da svako tehnološko unapređenje dio ljudi ostavlja bez posla, ali uz stvaranje novih mogućnosti. Trenutno situacija ostavlja one s najnižim obrazovanjem bez mogućnosti da ostvare pristojan dohodak, ističe David Autor, ekonomist s MIT-a. Analize stručnjaka ukazuju na gotovo distopijske scenarije utjecaja robotizacije na tržište rada s više milijuna ljudi bez potrebnih vještina za zaposlenje. Polemizirati o mogućnostima kočenja ovog razvoja zbog čuvanja radnih mjesta besmisleno je jer sve inovacije idu k tome da se smanji trošak, ubrza proces i zadrži kvaliteta. Posebno je bitno onda pronaći način da se alternativnim pristupom radnim kvalifikacijama stvaraju radno sposobne i zapošljive generacije.
Zato je potrebna radikalna promjena u obrazovanju i usmjeravanju ljudi ka poslovima budućnosti kroz ulaganja u STEM istraživanja, poslove i studije. Iako je nemoguće i nepotrebno umjetno stvarati cijele generacija inženjera i programera, ono što je ključno za shvatiti je da će sva zaposlenja u budućnosti (profesori, dadilje, kustosi ili doktori) morati unutar svog obrazovanja imati dovoljno jaku podlogu u vještinama potrebnim za rad u novom, automatiziranom, dobu. Nije realno oslanjati se na vlade da zaštite građane bez potrebnih vještina i tako stavljaju dodatan teret kroz socijalna davanja bez sistematskog rada na prilagođavanju novim uvjetima.
U robotizaciji nema prostora za luditski otpor, ali postoji potreba za reevaluacijom sustava obrazovanja i zapošljavanja kadrova sposobnih da se adaptiraju i vičnih novim metodama komunikacije, rada i proizvodnje. Hrvatskoj kaska za zapadnim standardima, tako imamo pet robota na 10.000 zaposlenih, a Italija ima 160.
Umjesto straha od gubitka poslova, nove mogućnosti koje nudi digitalizirano post-industrijsko doba, nude konkretne prednosti. Reorijentacijom u obrazovanju kroz posvećenost poslovima budućnosti mogli bismo stvoriti jedinstven i konkurentan proizvod na globalnoj razini.