Te 1995. bila je subota, a u tjednu koji izmiče bila je srijeda. Mjesec je kolovoz, a dan - 5. Moglo bi se reći da u Hrvatskoj nema nikoga tko ne zna značenje i značaj tog datuma. Prije dva desetljeća na taj je subotnji dan, u cik zore, započela prijelomna ratna operacija Oluja čijim je sretnim ishodom, u nekoliko munjevitih sati, završen Domovinski rat i oslobađanjem zemlji konačno vraćena njena od davnina dragocjena područja. I dok se toga dana 1995., nakon nekoliko godina strašnog rata, od jutra slavilo dugo očekivano rađanje slobodne Hrvatske, u nekim se obiteljima slavilo dvostruko. Jer, u njih su toga "olujnog" dana, osim slobode, stigla i nova mala draga bića. A bilo ih je 122. Naime, 5. kolovoza 1995., na sam dan Oluje, prema podacima dobivenim iz Državnog zavoda za statistiku, u Hrvatskoj je rođeno 122 djece, 64 dečkića i 58 djevojčica. Dječica su na ovaj svijet dolazila po cijeloj zemlji. Negdje po jedno, negdje po dvoje, troje, petero ili osmero, a u Zagrebu ih se rodilo čak 29. Svi su oni prije četiri dana, u srijedu, kada se obilježavala i slavila 20-ta godišnjica Oluje, slavili svoj 20. rođendan. Nekada sitna, nejaka bića rođena u posljednjim trzajima rata, danas odrasli mladi ljudi puni želja, nada. Htijući doznati gdje su i kako prvi put zaplakali, kako su odrastali, kako oni razmišljaju o proteklih 20 godina, što je u našoj zemlji vrijedno pohvale, a što zaslužuje pokudu, porazgovarali smo s njih četvero koji su se rodili i žive u različitim dijelovima zemlje. Odmah moramo reći, dojmio nas se svatko od njih jer se pokazalo da su svi oni - uz iskazano domoljublje i samosvjesni mladi ljudi otvorenih misli koji argumentirano i kritički promišljaju o našoj svakodnevici, ali ipak ne prestaju njegovati i čuvati ona tako dobra i ljekovita zrnca optimizma i životne radosti. S kim početi? Nećemo ni po abecedi, ni po bontonu, nego po satima i minutama rođenja.
A od naših mladih sugovornika tog 5. kolovoza prije 20 godina najprije je, točno u podne, svoju obitelj dolaskom obradovala Tadeja Blagec, danas zagrebačka studentica stomatologije.
– Rodila sam se u bolnici Merkur točno kad je opalio Grički top i kad je na kninskoj tvrđavi zavijorila naša zastava. I danas mi je simpatično na otpusnici iz bolnice vidjeti: vrijeme rođenja - 12.00. Pričali su mi da su svi u obitelji cijelu prethodnu noć nestrpljivo čekali vijest iz bolnice. Baka i djed su 5. već u 8 sati ujutro zvali bolnicu i pitali jesam li se rodila, pa su im, zbog ratne situacije koja vladala, doktori rekli da više ne zovu već će oni iz bolnice nazvati njih kad bude nekih vijesti. I onda je prava strka zavladala u podne. Taman što je obitelj na radiju čula da je Kninu podignuta hrvatska zastava stigao je i poziv iz bolnice da sam se ja rodila. I eto, obitelj i prijatelji me zbog dana rođenja zovu Olujka – kroz smijeh nam je, nakon što ih je i ona usmenom predajom čula, prve minute svoga života prepričala simpatična Tadeja koju smo zatekli na ljetovanju u Primoštenu, u djedovoj kući, koja je cijeloj njenoj obitelji oduvijek ljetna baza. Baš zato nijedan svoj dosadašnji rođendan i nije proslavila u Zagrebu, nego uvijek na primoštenskoj ljetnoj adresi. Tako je bilo i neki dan. Okupili su se djed Ante, baka Jasenka, sestre, 21-godišnja Lucija i 13-godišnja Bruna, teta, tetak, sestrične i šira primoštenska obitelj. Zbog zagrebačkih obveza na poslu prvi put na proslavi nisu mogli biti mama Morana, inače tajnica na Hrvatskom radiju, te tata Željko, inženjer aerotehnike zaposlen u Hrvatskoj agenciji za civilno zrakoplovstvo. Kad je pak upitasmo što nju kao mladu osobu danas u Hrvatskoj veseli, a što rastužuje, draga i elokventna plavokosa djevojka uzvratila nam je da je najviše smeta što su mladi obrazovani ljudi prisiljeni odlaziti iz zemlje frustrirani nemogućnošću pronalaženja posla ili malim plaćama.
– A strašno je to što se mnogi od njih nikada više neće vratiti. S obzirom na studij, ja očekujem da ću ipak dobiti posao ovdje. Voljela bih jednom raditi na fakultetu kao profesorica ili sa sestrom, koja također studira stomatologiju, otvoriti stomatološku ordinaciju. Sad mi se nekako čini da neću trebati i ja otići iz zemlje, ali ako se to ipak dogodi, učinit ću to nerado i sigurno ću se vratiti – iznosi Tadeja svoje stavove dodavši da besmislenim smatra i u nas već uvriježeno vraćanje u prošlost začinjeno raspravama o ustašama i partizanima. Lošim joj se čini i to što školujemo previše ekonomista i pravnika, a premalo onih zanimanja kojih nam manjka. Nakon opora tona, vedrina u glasu opet joj se javila kada se dotakosmo onog što je veseli. To su ponajprije bliskost i povjerenje koji je okružuju u obitelji i među prijateljima.
– Sviđaju mi se ideje da se promiče obrazovanje, izvrsnost. No, nedavno me jako naljutilo što se ove godine Oskari znanja umalo nisu dodijelili najboljim učenicima jer je to tim pametnim mladim ljudima poticaj da i dalje tako dobro uče. Veseli me i oduševljava što naši učenici osvajaju i brojne medalje na raznim olimpijadama znanja, a bila mi je predivna vijest i to da su naši učenici osvojili prvo mjesto na svijetu u debati na engleskom jeziku – nesebično ističe naša buduća stomatologinja prisjetivši se i zgode iz osnovne škole kada je upoznala djevojčicu Martu Miladin, iz razreda do njezinog, koja je rođena isto 5. kolovoza 1995. Za kraj, Tadeja nam reče da nikada nije bila u Kninu, ali da ima veliku želju otići u taj grad, i to baš na svoj rođendan. I dok ona taj dan još čeka, njen vršnjak, mladi Šibenčanin Ivan Ćaleta-Car u srijedu je, na svoj 20. rođendan i 20. godišnjicu Oluje, prvi put, u društvu starijih sestara Gorjane i Željke, bio na kninskoj tvrđavi.
Sretna dvojba
– Unatoč gužvi koja je vladala uspeli smo se na vrh. Pogled je fantastičan. Obišao sam i muzej te doznao neke stvari koje do sada nisam znao. Navečer nisam bio na koncertu, ali mislim da ću na njega ići dogodine – još uvijek pod dojmom kazao nam je rječiti Ivan koji se na dan Oluje u 12.50 rodio u skloništu šibenske bolnice. Majka Jadranka mu je pričala da su tada u bolnicu non-stop stizali ranjenici i da su uvjeti bili prilično teški, tim više što je rodila carskim rezom, no da u tom trenutku nije znala od čega bi bila sretnija, da li zbog oslobođenja Knina ili njegova rođenja. Istu sretnu dvojbu imao mu je i otac Josip. Uglavnom, od tada se svakog 5. kolovoza u njegovoj obitelji s velikim žarom slave oba važna događaja.
I njega tišti što nam rijeke mladih u potrazi za poslom odlaze u druge zemlje, no on želi ostati ovdje jer, kao student informatike u Rijeci, misli da njegova struka ima budućnost i kod nas. Ipak, iako je već iza njega savjetuje da se državnu maturu ili ukine, jer je s njom sve više komplikacija i nije realan pokazatelj znanja, ili zamijeni nekim boljim i za državu jeftinijem sustavom. Budući da redovito prati politička i društvena zbivanja u zemlji i u svijetu, nezadovoljstvom se obrušio i na veliku nezaposlenost kod nas, kao i na sve prisutnu korupciju koju drži najpogubnijim problemom.
– Ipak, pohvalio bih novo nastale političke pokrete koje vode mladi ljudi na koje ne utječu povijesne razmirice i velike stranke. Posebno bih istaknuo Božu Petrova. Mislim da je on prvi označio neke nove političke struje – poručio je mladi informatičar koji gaji i jednu posebnu vrlinu - skromnost. Iskazao ju je riječima. "Ne čeznem ni za čim, nemam nekih posebnih želja, roditelji mi omogućavaju koliko mogu, a ja sam time zadovoljan". A upravo ta ista iskrena skromnost, podcrtana velikom marljivošću, krasi i naša posljednja dva slavljenika - blizance Antonija i Hrvoja Horvatića iz omanjeg baranjskog mjesta Branjina. Devedesetih, zbog rata, mama Mirjana morala je otići u Osijek gdje ih je, 5. kolovoza 1995., rodila u podrumu bolnice. Antonija u 23.10, a Hrvoja u 23.20. Kako nam je rekla, bilo ju je strah zbog ratnih uvjeta, činjenice da joj je suprug kao branitelj bio na ratištu, a stariji sin s bakom. I tata Vlado domeće da je on taj dan bio na položaju na Brijestu, ali kad su mu, u ozračju sretno završene Oluje, iz zapovjedništva javili još i to da je dobio dva sina - srce mu je bilo puno. Koliko se moglo, zbog blizine neprijatelja, počastio je svoj vod, a drugi dan uspio je na sat-dva skoknuti posjetiti ženu i sinove u bolnici. Ozareno priznaje da mu je drago da su mu se blizanci rodili baš na dan Oluje, dodajući da u njih taj datum ima i svoju tužnu stranu jer mu je 2001. upravo tada umrla majka. A danas je tu i četvrti sin, 14-godišnji Vlatko. No, vratimo se Antoniju i Hrvoju.
Nije poticajno za mlade
Mrvicu stariji Antonio, student je Poljoprivrednog fakulteta u Osijeku. Tijekom cijelog školovanja bio je pravi odlikaš, u srednjoj školi osvajao je nagrade na mnogim natjecanjima (primjerice, bio je prvi na Lidranu).
– No, pri upisu na fakultet nitko me nije pitao za ta priznanja i nagrade. One ništa nisu značile. To je loše jer nije poticajno za mlade ljude. Zapravo, naš obrazovni sustav iznimno je loš jer na svakom koraku možete kupiti diplomu. Iako sam zbog ocjena mogao upisati bilo koji fakultet, htio sam studirati baš poljoprivredu jer mi je želja nastaviti i usavršiti obiteljski posao i usavršiti ga. Bavimo se poljoprivredom, stočarstvom i ratarstvom, imamo OPG, držimo 40-ak krava. No, stanje u poljoprivredi je katastrafolano. Nitko ne cijeni to što moji roditelji i brat Hrvoje koji im pomaže ustaju u 4 sata ujutro, cijeli dan naporno rade, a na kraju za litru mlijeka dobiju sramotno nizak iznos. Ipak, nadam se da će se stanje u poljoprivredi popraviti. Ako ne bude tako, neće biti druge nego otići u inozemstvo. No, o tome sada ne bih htio ni razmišljati jer mi je ipak želja ostati ovdje – zavidnom elokvencijom kazao nam je Antonio koji je pri upisu na fakultet upoznao Mateja Šimića koji je isto rođen 5. kolovoza 1995. Sad su obojica na istom fakultetu i na istom smjeru. Posebno ga boli i masovno iseljavanje koje je pogodilo i njegovo selo.
- U našem je selu prije bilo oko 350 ljudi, a sad ih je manje od 200, uglavnom starije dobi. Ostali su otišli. Svaka druga kuća je prazna - s gorčinom kaže Antonio dodajući da je ipak ponosan na ljepote naše zemlje i na to što je i njegova obitelj sudjelovala u obrani. Na svaki rođendan 5. kolovoza kod njih je velika fešta. I neki dan se okupilo oko 30-ak ljudi, slavio se njegov i Hrvojev rođendan i Oluja. u Kninu nikada nisu bili, ali pruži li im se mogućnost volio da jednom tamo odu svi, cijela obitelj. Istu želju izriče i brat mu blizanac, Hrvoje, koji je po struci prodavača, ali kako nije mogao naći posao pomaže roditeljima na polju i oko krava.
>>Gotovina u Kninu: Oluja je kraj rata, tu su nastali temelji demokratske Hrvatske
Lijepo ime Olujka i Ol-ujko...to treba biti registrirano Hrvatsko ime i naš ponos