Punih šest godina roditelji umrlih blizanki Petre i Mateje Štorić odlazili su na zajedničku grobnicu riječkog groblja "Kozala", ostavljali cvijeće i palili svijeće, živeći u uvjerenju kako su u zajedničkoj grobnici pokopane njihove kćeri. Tako su im rekli u riječkom KBC-u. A nisu bile. Doznao je posve slučajno u Upravi Groblja otac Rino Štorić za dječju parcelu na Centralnom riječkom groblju "Drenova". A kada je zakoračivši u travu do koljena, na jednom od križeva vlastitim očima pročitao blizanci Štorić, suze su ga oblile. Čaša strpljenja u kojoj se godinama dotad skupljala gorčina zbog postupanja osoblja iz Kliničkog bolničkog centra prema njima, prelila se. Nakon bolnih iskustava u KBC-u i smrti njihovih dviju kćeri, nezarasla rana u obitelji Štorić iznova se otvorila.
Smrt male djece - pobačaji
Supruga Alena Štorić se, poštujući uputnicu doktorice Deković iz Opatije, javila na odjel riječke Klinike za ginekologiju i porodništvo, gdje joj je te 1993. u poodmakloj trudnoći mimo svih pravila, greškom liječnika ili Kliničkog bolničkog centra, svejedno je, kažu, napravljen tzv. serklaž, tj. podvezivanje grlića maternice. Prouzročio je prijevremene trudove, a nakon četiri dana neizdrživih bolova i porod. Blizanke Petra i Matea Štorić, rođene 26. prosinca 1993., umrle su 27. i 29. prosinca, nakon samo dva i četiri dana života. Iako je odmah 27. prosinca na vijest da im je jedno dijete, nažalost, umrlo, pitao dežurnu doktoricu na odjelu inkubatora što mu je sada činiti u vezi s pokopom, dobio je odgovor kako se tako mala djeca ne daju roditeljima, već se vode kao pobačaji i bolnica ih pokapa. Prihvatio je to zdravo za gotovo, vjerujući slijepo kako mu se govori istina. O smrti druge djevojčice nikad nisu dobili pismenu obavijest, kako im je bilo rečeno u bolnici, nego su nazivajući telefonom morali prihvatiti i tu vijest.
Dvije godine kasnije, u sljedećoj trudnoći, dio poznate priče se ponavlja. I ovoga puta prema uputnici opatijske doktorice Deković A. Štorić dospijeva u riječko rodilište, radi serklaža. Ali je tamo zatečeni dr. Mirko Rački nakon pregleda vraća kući s preporukom da uzima lijek zbog povišenih bakterija i objašnjenjem kako se to ne smije raditi upravo zbog prisutnosti povišenih bakterija. Reagirajući burno, dr. Deković urgira kod tadašnje šefice prof. dr. Aleksandre Frković, pitajući zašto je njezina pacijentica vraćena. Pri ponovnom dolasku za osam dana, dr. Rački ju je upitao: - Zašto vi gospođo forsirate serklaž? - Pa ja ne, ali moja doktorica... - Jeste li vi svjesni da ste zbog toga izgubili djecu. - I tada je rekao važne stvari. Serklaž se nije smjelo obaviti u poodmakloj trudnoći. Povišene bakterije mogu i slučajno zalutati, ali pri takvom zahvatu 100 posto ulaze u organizam i ugrožavaju plod. Tada smo shvatili, priča utučeni otac, razlog zbog kojeg smo izgubili djecu. Nije to bilo navodno suprugino nemirovanje nego je greška napravljena u bolnici. Još je nazočnog tada dr. Prodana, koji je zahvat obavio, dr. Rački pitao je li tako kolega, što je ovaj odobrio, priča R. Štorić.
Prekopava se dječje groblje
- Po tko zna koji put išao sam u KBC po objašnjenje, u rodilištu me tri i pol godine nitko nije htio primiti. Ali kad je dr. Nikola Matejčić, kasniji predstojnik te Klinike, vidio ljetos da sve znam i da imam dokumente koje mi oni nisu htjeli dati, bio je korektan. Iako sam ga i na dogovoreni sastanak čekao dva sata, tada smo razgovorali. I negdje na kraju toga vrlo mučnog razgovora i njegovog pokušaja da mi objasni kako je bila riječ više o nesporazumu nego o namjernoj krivnji, Matejčić mi se ispričao, iako je rekao da on tada nije bio predstojnik Klinike. - Istina je, našom krivnjom vaša djeca danas nisu živa, a sve što mogu učiniti jest pitati doktora zašto je to napravio baš tako. U vašim ću vas daljim nastojanjima podržati. Napomenuo sam da ću tražiti razgovor kod ravnatelja, a dr. Matejčić je rekao kako će ga i on sam s tim upoznati, te da će sve povijesti bolesti moje supruge spremiti u svoju ladicu i zaključati jer je prije utvrdio kako jedna povijest bolesti nedostaje.
Pitao sam se onda, kao i sada, ima li drugih ljudi kojima se događa slično. Koji poput nas odlaze na drugo groblje s cvijećem i svijećama, kao što smo mi odlazili punih šest godina. Možda nikad neće imati priliku doznati istinu. Išao sam zbog toga obavijestiti Crkvu i državnog odvjetnika, jer kao kršćani imamo pravo na pokop djece po kršćanskom obredu. Dječja se parcela nakon 10 godina prekopava pa smo zatražili ekshumaciju tijela u obiteljsku grobnicu na otoku Pašmanu.
- U ljetošnjoj nagodbi KBC se obvezao i platio troškove ekshumacije i pokopa u obiteljskoj grobnici, priznajući grešku struke, osoblja, ustanove, kaže R. Štorić. Ali majci, koja je najviše pretrpjela, nisu na zahtjev ni odgovorili.
Ravnatelj H. Haller (koji novinare nije htio primiti, nego nas je uputio na pravnu službu) samo je rekao kako se sve to događalo prije nego što je došao za ravnatelja. Pokušao me umiriti riječima kako mi djecu vratiti ne mogu, osim nam sada olakšati situaciju, ponudio mi je način kako bi to i napravio, što sam ja nakon razgovora sa suprugom i prihvatio.
Ali nakon potpisivanja nagodbe, ispunili su samo dio našeg dogovora.
Ne primjećujem da se u ponašanju ljudi koji u toj ustanovi rade nešto promijenilo. Što je poduzeo u bolnici? Nakon što je priznao da su djeca umrla greškom liječnika, kao i da ih je KBC pokopao bez našeg odobrenja i bez našeg znanja? Lagali su me gdje su djeca pokopana. A zbog njihove greške mi smo u životu strašno pretrpjeli, izgubili smo poslove, morali prodati stan.
"Tražili su da to ne iznosim u javnost"
Od mene su tražili da ne iznosim to u javnost, a ponašaju se kao da sam ja njima dužan. A supruzi, koja je najviše propatila, nisu se udostojili ni ispričati, niti pismeno odgovoriti na njen zahtjev za pravičnom nadoknadom, makar i negativno, što je bio drugi dio dogovora. Čak ni nakon dopisa odvjetnice nisu odgovorili.
Kasnije trudnoće A. Štorić vodio je poznati riječki dr. Masovčić, koji postupke svojih kolega nije želio komentirati. Ona je sretna što je posve normalno rodila dva sina. Curice su u roditeljskim srcima ostale neprežaljene, a razlozi za gnjev dolaze još i danas iz KBC-a, u kojem ljudi koji rade pokazuju nehumanost i neljudskost - napominje R. Štorić.
- U daljim našim razgovorima, kad su osjetili pravnu mogućnost da ne ispoštuju dogovor dokraja, posebno je neugodna bila pravnica Anja Šustić. Rekla je tada, vidjet ćemo se na sudu, bez obzira na to što su odgovor na pisani zahtjev A. Štorić obećali još drugog siječnja. Rekla je, napominje R. Štorić, pa to i nisu bila djeca nego fetusi, ja se vama čudim, jer drugi nisu dobili ništa. Ili, pa strpite se dok dr. Matejčić ne potpiše. Na moje pitanje kad će on doći?, rekao je R. Štorić, odgovorila je: - Ne znam, valjda kad se dođe pozdraviti, jer je umirovljen. Svaka me je njezina riječ dodatno provocirala i izazivala na reakciju, čak su mi prigovorili da sam uzeo preskup kamen za grobnicu.
- Nakon svega što nam je priredio KBC i nakon što nikad nisam dobio pravo objašnjenje zašto nam je dvoje djece pokopano u jednom sandučiću, kako mi je rečeno u Upravi Groblja, sumnjam što će biti kod ekshumacije. Obavijestio sam o tome državnog odvjetnika, sudsku medicinu i Ministarstvo zdravstva, preko vrlo ljubazne tajnice ministra. U naknadnom telefonskom razgovoru odgovorila je kako je sve prenijela ministru, koji je dao nalog inspektoru da ispita cijeli slučaj, kaže Štorić.
Piše Katarina Šoštarić-Perković