Odrastao je u velikom gradu u naizgled prosječnoj obitelji u kojoj su zaposleni roditelji s plaćama nedostatnim da pokriju troškove peteročlane obitelji muku mučili s plaćanjem računa i kredita. Umorni od egzistencijalnih briga, razapeti između potreba troje djece, koje su rasle kako su i djeca rasla, i mučnog osjećaja da nemaju dovoljno novca da im priušte ono što imaju i njihovi vršnjaci, nisu primijetili da im sin markira sve češće iz četvrtog gimnazije. Bili su sretni što je dovoljno spretan da pronalazi honorarne poslove vikendom i ne traži od njih novac za džeparac. Rastrzani između svojih poslova i s nedovoljno zajedničkog vremena koje bi provodili s djecom nisu sumnjali da zarađeno ne troši samo na izlaske vikendom nego na kladionice i automat klubove. Nisu se zabrinuli ni kada im je lakonski rekao da nije upao na željeni fakultet među redovite studente nego uz plaćanje.
Zabrinuli su se tek godinu poslije kad su otkrili da je položio samo jedan ispit na fakultetu i da je zbog kockanja do grla upao u dugove. Zadužili su se još više kako bi vratili njegov dug vjerujući da će se problem riješiti kad ga otplate i ne želeći razmišljati da je mnogo dublji i da im je potrebna stručna pomoć. Ovo je samo jedna stvarna priča o kockanju jednog mladića koje je izmaklo kontroli. Društvo u kojem se odlazak u sportsku kladionicu smatra razonodom i u kojem je 37,4 posto adolescenata priznalo da barem jednom tjedno ide u sportsku kladionicu, a roditelji kockanje na doživljavaju rizičnim kao drogu i alkohol tek treba osvijestiti koliko je kockanje mladih ozbiljan problem. U sklopu znanstveno-istraživačkog projekta “Kockanje mladih u Hrvatskoj”, koji traje više od tri godine, a vodi ga doc. dr. sc. Neven Ricijaš s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta, ove i sljedeće godine provest će se u Zagrebu i istraživanje “Roditeljska percepcija kockanja mladih”. Kako su takva istraživanja rađena u svijetu i pokazala su da roditelji ne percipiraju da igranje igara na sreću nije nimalo bezazlena aktivnost njihove djece, ne treba očekivati da će i kod nas rezultati istraživanja biti drugačiji.
Patoloških kockara 40.000
Socijalna pedagoginja Dora Dodig s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u članku “Izazovi, procjene i odrednice izraženosti psihosocijalnih posljedica kockanja adolescenata”, objavljenom početkom godine u znanstvenom časopisu Kriminologija i socijalna integracija navodi da 12,3% srednjoškolaca osjeća ozbiljne psihosocijalne posljedice zbog kockanja, a njih 16,9% osjeća niske do umjerene psihosocijalne posljedice kockanja. Znači, gotovo trećina srednjoškolaca, prema istraživanju koje su radili, ima niže do visoko ozbiljne probleme vezane uz kockanje!
- Iako Zakon o igrama na sreću iz 2009. maloljetnicima brani pristup svim igrama na sreću, toga se ne držimo. Kod nas je previše liberalno tržište, sportske kladionice su na svakom uglu, a veliki postotak mladih ide u sportske kladionice. Adolescenti koji kockaju popuštaju u školi, druže se s prijateljima koji također kockaju, pretjerano prate teletekst o sportskim rezultatima. Skloni su i drugim rizičnim ponašanjima, alkoholu, drogi i uvjereni su da znanje i vještine određuje uspjeh u kockanju. Onima kod kojih se razvila ovisnost glavni je motiv zarada. Visoko pozicioniraju motiv “Kockam da bih bio što bolji i vještiji u kockanju i da bih što bolje zarađivao”. Misle da imaju kontrolu nad ishodom klađenja. Misle ako vole sport da je normalno da se klade i ako puno znaju o sportu da je velika vjerojatnost dobitka, što nije točno. Roditelji postanu svjesni problema kad je već uznapredovao, kad počnu nestajati novac i zlatnina i kad im djeca upadnu u dugove - govori socijalna pedagoginja Dora Dodig, čiji je i doktorat bio na temu kockanja mladih i štetnih psihosocijalnih posljedica.
Kada su radili jedino veliko istraživanje o navikama kockanja među 1948 adolescenata u dobi od 14 do 20 godina u Osijeku, Zagrebu, Rijeci i Splitu na čije se rezultate pozvala u svom radu, došli su do sljedećeg zaključka:
- Čak 83% učenika i učenica je barem jednom u životu igralo igre na sreću, a njih 42,7% se barem jednom u životu kladilo na neki sportski rezultat, a 37,4% dečki priznalo je da barem jednom tjedno ide u sportsku kladionicu. Kad smo po školama radili istraživanje vidjeli smo da dio nastavnika nije senzibiliziran za taj problem kao za alkohol i drogu. Iz praktičnog iskustva mogu reći da roditelji kockanje ne smatraju rizičnim kao drogu i alkohol. Sportske kladionice pogrešno se smatraju bezazlenima - govori socijalna pedagoginja Dodig, dodajući da je tržište u EU strože regulirano. Zabrinjavajuće je i što je istraživanje pokazalo da su u prosjeku šesnaestipolgodišnjaci pokazivali ozbiljne do umjerene psihosocijalne posljedice zbog kockanja. Problem je, kaže, velika dostupnost igara na sreću, a veća je vjerojatnost da će se djeca uključiti u igre na sreću ako im se roditelji klade ili kockaju. Napominje da je za dijete od 10 ili 12 godina rizičan dobitak i od 10 kuna jer je za djecu te dobi rizično da imaju rano subjektivno iskustvo da su dobili veliki iznos, bez obzira na to što nama odraslima taj iznos može biti minoran. Suvremena istraživanja pokazuju da je stopa problematičnog kockanja adolescenata dvostruko ili višestruko veća od one odraslih osoba. Tako je izloženost problematičnom kockanju između četiri i osam posto za adolescente, a za odrasle je između jedan i tri posto.
Psihijatar dr. Zoran Zoričić koji se godinama bavi problemom ovisnika o kocki ističe da kod nas ne postoji registar ovisnika o kocki i klađenju, ali da procjene govore da imamo 40.000 patoloških kockara. Taj podatak temelji se na procjeni da je u zemljama EU među odraslima jedan posto ovisnika o kocki.
- Istraživanja, nažalost, govore da je problem kockanja među našim srednjoškolcima veći nego što je to u Europskoj uniji. Kod nas su problemi počeli deset godina nakon liberalizacije tržišta. Klađenje i kockanje ne smije biti dostupno maloljetnicima jer im je i po zakonu zabranjeno. Marketing ne smije biti usmjeren na mlađe od 18 godina, a ako i osvoje dobitak maloljetnike treba onemogućiti da ga podignu, jer ako nema dobitka oni neće ni igrati - govori dr. Zoričić.
Navodi da i kod nas ima odgovornog priređivanja igara na sreću, dodajući da odgovorno priređivanje znači i da se građane realno izvijesti o dobitku.
- Kockarskoj industriji je cilj da što više ljudi igra, ali i da ih se što manje navuče, jer joj patološki kockari nisu reklama - kaže psihijatar Zoričić.
Liječenje težak proces
Na pitanje koja je razlika između iskušavanja sreće i puta u ovisnost odgovara:
- Za mali novac čovjek dobiva maštariju da će mu dobitak promijeniti život. Mladi i nezreli ljudi, koji to mogu biti i s 40 i 50 godina, misle da će se kockom obogatiti, a najčešće to završi mahnitim ponašanjem i upadanjem u dugove. No, oni i dalje misle da je samo pitanje vremena kada će nakon gubitaka ostvariti dobitak. Najbliža okolina, obitelj ovisnika, vidi posljedice ovisnosti tek kad iz kuće počne nestajati novac, zlatnina. Prije toga ne vide ovisno ponašanje i kad je kockar prešao Rubikon.
Kad djeca upadnu u dugove zbog kocke, napominje, roditelji ih ne bi smjeli podmirivati jer im time šalju poruku “Ako uprskaš, ja sam tu da te izvučem”. Trebaju im poslati poruku da neće podmirivati njihove dugove i inzistirati da idu na psihoterapiju. Po njegovu iskustvu, srednjoškolci koji kockaju su u dobi od 16-17 godina, lošijeg uspjeha u školi i skloni su rizičnom ponašanju i manipulacijama kad upadnu u probleme. A oni stariji su, kaže, obično lažni studenti koji se nakon tri godine nisu pomakli s prve godine.
- Mladi ovisnici o kocki dolaze iz svih tipova obitelji, u kojima su narušeni obiteljski odnosi. Ovisnici o kocki su dominantno dečki, cure eventualno idu na brzu, instant lutriju, grebalice i slično - pojašnjava dr. Zoričić.
Na pitanje zašto ovisnici o klađenju misle da nisu kockari i da samo koriste svoje znanje, uzvraća: To je tip čovjeka koji iz pozicije životnog gubitnika, nezaposlen, prati sport i kladi se misleći da je zapravo investitor.
Dr. Nenad Jakušić, voditelj Centra za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladeži u zagrebačkoj Klaićevoj bolnici, slaže se da kockari dolaze iz disfunkcionalnih obitelji, s manjim ili većim problemima.
- Kockar ima poremećaj strukture osobnosti, znači osobina ličnosti. Vodi ga unutrašnje uzbuđenje da će nešto dobiti, a ako gubi misli da će vratiti izgubljeno. Kod tih ljudi je dominantan agresivan nagon, koji ih tjera u rizične i granične situacije u kojima gube novac. Za razliku od muškaraca, ženski agresivni nagon manifestira se na suptilnije načine, kroz intrige, smišljanje pakosti i povezivanje s drugima u pakostima protiv nekog - pojašnjava dr. Jakušić zašto u pravilu nema žena među kockarima. Kocka izaziva lučenje adrenalina, kao što ga izaziva brza vožnja i rizični sportovi.
A liječenje ovisnosti o kocki je težak proces jer ovisnici na liječenje dolaze najčešće kad ih na to prisili obitelj i suoči s problemom. - Liječenje je teško jer se liječi njihova osobnost i jer trebaju uspostaviti kontrolu nad ponašanjem, a tu nema tableta nego psihoterapija - na kraju će dr. Zoričić.
>> Heroin je sve manji problem, tu je kocka i druge ovisnosti