I ako smo na vrhuncu famozne sezone kiselih krastavaca, u domaćim medijima poprilično nezapaženo prošla je objava rezultata istraživanja portala EduCentar o stavovima hrvatskih građana u pitanju uvođenja edukacije drugog stranog jezika u domaći obrazovni sustav. A prema njima, čak 39 posto ispitanih smatra kako bi taj drugi jezik – uz engleski – trebao biti ruski. Preciznije rečeno, četiri od deset hrvatskih građana drži kako bi bilo korisno da njihova djeca znaju ruski jer je riječ o “značajnom i velikom tržištu”.
Slučajno ili ne, ovo je istraživanje provedeno u jeku najveće krize u odnosima Rusije i zapadnoga svijeta u posljednjih pedeset godina, a njegovi rezultati objavljeni istog dana kad je ruska vlada donijela odluku o zabrani uvoza poljoprivrednih proizvoda iz Europske unije – mjere zbog koje bi i hrvatsko gospodarstvo moglo pretrpjeti stotine milijuna kuna štete. Pa ipak, kad i u takvim okolnostima golem dio hrvatskih građana smatra da će važnost Rusije iz hrvatske perspektive u budućnosti biti tolika da je oportunije učiti taj jezik nego primjerice španjolski – materinski jezik 400-tinjak milijuna ljudi – može se samo zaključiti da narod opet intuitivno znatno bolje shvaća realnost od političkih elita koje je izabrao da zastupaju njegove interese. A te realnosti su sljedeće.
Rusija je, bez ikakve dvojbe, autentična svjetska sila, koja zaslužuje da bude takvom i tretirana. Nadalje, Rusija je država koja, još od Petra Velikog, pripada europskom kulturnom krugu i usprkos ponekad problematičnim odnosima, prirodno gravitira bliskim donosima s europskim državama. Kad tomu ne bi bilo tako, ruski oligarsi svoje milijarde ne bi trošili u Londonu i Monte Carlu, već u Singapuru i Macau. Treće, Rusija je država s kojom Hrvatska i njezini građani dijele tradicijske veze i mentalitetsku sličnost. Nažalost, te tri postavke na kojima bi trebala biti izgrađena konzistentna politika Hrvatske prema Rusiji tijekom proteklih dvadeset godina često su bile zasjenjene s nekoliko uvriježenih, ali suštinski netočnih predrasuda.
Prva je ona da je Rusija bila saveznik Srbije tijekom Domovinskog rata. Iako je nedvojbeno kako Rusija sa Srbijom gaji povijesne bliske savezničke odnose, postoji cijeli niz dokaza o tome kako Rusija nije poduzimala nikakve konkretne poteze kojima bi spriječila međunarodno priznanje hrvatske samostalnosti. Dapače, u drugoj fazi rata, znatne količine oružja, pa čak i strateškog poput već zloglasnog sustava S-300, nabavljene su uz prešutno odobravanje Moskve. Drugi česti prigovor Rusiji onaj je da štiti ratne zločince poput Mire Marković i Veljka Kadijevića. To je točno, no pritom se valja zapitati kako to da protiv njih Haaški sud nije podigao optužnicu – a taj je sud institucija s prevladavajućim utjecajem anglo-američke političke sfere. Na kraju, možda i najapsurdniji argument protiv bližih odnosa Hrvatske i Rusije jest onaj o unutarnjem demokratskom deficitu Rusije.
Poprilično je nakaradno da se ta tvrdnja u trenutku kad je u Hrvatskoj gotovo uz najviše počasti i medijske fanfare kao potencijalni investitor dočekan saudijski princ – član vladajuće nomenklature u režimu koji sve relevantne svjetske organizacije za zaštitu ljudskih prava smatraju jednim od najrepresivnijih na svijetu. Dapače, što reći o stanju demokracije u Rusiji kad je tek prije nekoliko tjedana čelnik jedne, nama susjedne, zemlje članice EU proglasio smrt liberalne države te najavio stvaranje nacionalne države po uzoru na Vladimir Putina. Stoga je evidentno da je došlo vrijeme da Hrvatska dokine s dosadašnjom “uvezenom” politikom prema Rusiji i definira svoj autentični model.
Članstvo u NATO-u i Europskoj uniji hrvatski je prioritet, kao što je i činjenica da je aneksija bilo kojeg dijela ukrajinskog teritorija kršenje međunarodnog prava i Budimpeštanskog memoranduma kojim je Rusija jamčila teritorijalni integritet Ukrajine. Ipak, poštujući te činjenice, suprotno pokušajima da nam se nametne vizija “crno-bijelog” svijeta, jasno je kako u njemu postoji barem tisuću nijansi sive. Kao članica NATO-a i EU Hrvatska i dalje ima pravo suverenog formiranja cijelog niza politika, od vanjske, preko migracijske i investicijske do energetske politike. U tom spektru mjera mora se pronaći smjer koji će omogućiti bolje ostvarenje hrvatskih nacionalnih interesa u odnosima s Rusijom. A tih odnosa će biti, pitanje je samo kakvi će biti. Hrvatski roditelji očito to već shvaćaju, sad to još treba shvatiti i Vlada.
Roditelji ove jadne djece očito nisu shvatili da bi u tvornicama u kojima rade prvo trebali stvarati proizvode i usluge koje bi mogli izvesti u Rusiju. I da je to početak bilo kakvog prosperiteta. Naime, klirinško tržište je mrtvo preko dvadeset godina i na ruskom tržištu vlada konkurencija. No budući da ogroman dio Hrvata očito još uvijek živi u 80.im godinama prošlog stoljeća i misli da je u Rusiju dogovorna ekonomija tada se po dobrom starom običaju pribjegava politikanstvu. Još kad se tome doda činjenica da nam kao narodu ekonomija nikad nije bila jača strana, tada dobivamo ovakve smiješne analize. Pa ćemo sad učiti ruski jer tobože Rusi ne znaju ništa drugo i ne mogu se s nikim sporazumiti. Da je tome tako jedna Nizozemska ne bi izvozila godišnje 7 milijardi eura vrijednu robu u tu istu Rusiju. Vladu bi zato trebalo gurati da stvara takvu poslovnu klimu u kojoj će Hrvati nešto proizvoditi i izvoziti. Jezikoslovaca imamo na lopate pa smo ekonomski opet potpuno beznačajni.