Rođakinja nobelovca otkriva: Ivo Andrić je fratarski sin

Borba za autorska prava između Matice hrvatske iz Sarajeva i beogradske Zadužbine Ive Andrića koja se svela na pitanje je li nobelovac Andrić hrvatski ili srpski pisac toliko se rasplamsala i ostrastila da je isprovocirala iznošenje desetljećima čuvane obiteljske tajne. Sedamdesetšestogodišnja Marija Mikac iz Poreča, djevojački Andrić, rodom iz Grabovice pokraj Tuzle, tvrdi da joj je pisac Ivo Andrić rođak po očevoj strani. Kaže da se zato što je u pozadini velika sramota o toj krvnoj vezi vrlo rijetko govorilo u obiteljskom krugu, pa se tako prešućivalo i to da je piščeva biografija krivotvorena ne bi li se skrilo da je Ivo Andrić nezakoniti sin jednog od pripadnika travničkog klera. Andrićeva majka Katarina bila je, kaže Marija Mikac, sestra njezina djeda Bernarda.

Kao mlada djevojka, nastavlja Marija, Katarina je otišla u službu u franjevačku župu u Docu kod Travnika. Ljepotica koja se sama, bez ikoga svoga tko bi je zaštitio, otisnula u službu zapela je za oko jednome svećeniku. Taj je, uvjerava nas Marija, nije puštao sve dok njegova požuda nije rezultirala rođenjem djeteta – slavnog nobelovca oko kojega se danas u književnim, pravosudnim i uopće intelektualnim krugovima, ali i među “običnim” ljudima, lome koplja je li se smatrao Hrvatom ili Srbinom, pa samim time je li srpski, hrvatski ili pak bosanski pisac.

A upravo je to pitanje “štrecnulo” Mariju Mikac, ženu koja se cijelog života, kao uostalom i svi članovi njezine obitelji, bori i stradava za hrvatsku stvar. Svjesna da je njezina priča prilično delikatna, Marija se, prije nego što se obratila medijima, o svemu konzultirala s ljudima do čijega mišljenja drži. Jedan je, kaže, sarajevski književnik koji je dobro upućen u sudski postupak što ga je Zadužbina Ive Andrića iz Beograda pokrenula 2007. godine na Općinskom sudu u Sarajevu. Zadužbina, naime, nije dala dopuštenje Matici hrvatskoj da objavljuje Andrićeva djela, a kako je Matica u sklopu edicije “Hrvatska književnost u BiH u 100 knjiga” objavila i četiri Andrićeve knjige, podnijeli su protiv nje tužbu sudu tvrdeći da se Andrić izjašnjavao kao srpski pisac. Sud je potkraj lipnja 2009. godine donio presudu u korist Zadužbine i sada je slučaj pred drugostupanjskom sudskom odlukom.

Nije smjela roditi u Travniku

Sarajevski književnik, prenosi nam Marija Mikac, podržao ju je u naumu da ispriča obiteljsku tajnu. No, važnija joj je, kaže, u tome bila podrška uglednog svećenika iz Porečke biskupije. On ju je, navodi, ohrabrio da sve iznese u javnost, i to riječima da istina, ma koliko i za koga sve bila neugodna, ne može biti grijeh. Tako je, kaže Marija Mikac, obiteljsku tajnu odlučila podijeliti s javnošću.

Kaže da je priču o Katarini, nobelovčevoj majci, prvi put čula 1947. godine. – I tada se nešto pisalo o Andriću te se govorilo je li Hrvat ili Srbin, a više ga se nekako smatralo Srbinom. Budući da smo i mi bili Andrići, u kući smo mi djeca govorili da je dobro što nam nije nikakav rod – priča Marija, koja je prohrvatski i katolički odgajana, te napominje da ih je onda otac jednog dana posjeo i sve im ispričao. – Rođakinja Katarina, tako ju je zvao, bila je lijepa djevojka – započeo je moj otac priču. Otišla je služiti u Travnik na župni dvor. Radila je ondje kao dekla, što bi značilo spremačica, kućna pomoćnica – kaže Marija Mikac, no ne može precizirati je li piščeva majka otišla u službu kod fratara ili kojeg drugog crkvenog reda. No, sjeća se da im je otac ispričao kako je nakon godinu ili dvije službovanja u Travniku Katarina došla natrag u Grabovicu kod Tuzle, i to trudna. – Otac nam je pričao da nije smjela roditi u Travniku, pa se zato vratila kući i rodila malog Ivu. Kako nije imao oca, ona ga je upisala na svoje djevojačko prezime Andrić. Nakon dvije godine opet je zajedno s djetetom otišla u Travnik – prepričala je Marija obiteljsku priču koju joj je prenio otac. Prema toj su priči franjevci iz Travnika našli podvornika koji se oženio Katarinom i krstili dijete kako bi se sanirala šteta i prikrio skandal.

– No, u Andrićevoj biografiji navodi se da se njegova majka Katarina djevojački prezivala Pejić, a da je prezime Andrić uzela po suprugu, piščevu ocu koji je umro kada je Ivo imao samo dvije godine – upozorili smo Mariju Mikac na ozbiljna razilaženja između njezine priče i službene Andrićeve biografije. – Ma smuljali su nešto kada su upisivali Katarinu i tog podvornika muža u knjige. To su svećenici kemijali samo da se ne bi saznalo kako je jedan od njih ćaća – uvjerava nas Marija.

– Kažete da se trudna Katarina iz Travnika vratila u Tuzlu, no u svim zapisima o Ivi Andriću navodi se da su mu roditelji bili iz Sarajeva te se tvrdi i da se majka vratila u Sarajevo nakon suprugove smrti – oponiramo dalje Marijinoj priči. – To je laž! – uporna je naša sugovornica. – Ako se itko bunio protiv te laži, onda je to bio moj otac. Svaki put kada bi se spomenulo da Ivo Andrić nije Hrvat, on je vikao da lažu, da to nije istina – tvrdi Marija, čije bi inzistiranje na ovoj priči koja zasigurno kod mnogih, a posebice Crkve, neće naići na odobravanje bilo jako neobično kada se ne bi imalo na umu njezino životno iskustvo.

Marija Mikac sestra je Ambroza i Adolfa Andrića, dvojice članova i vođa takozvane Bugojanske skupine, odnosno pripadnika devetnaesteročlane oružane skupine formirane u Australiji pod okriljem Hrvatskog revolucionarnog bratstva. Pripadnici Bugojanske skupine upali su 1972. godine na područje Jugoslavije uvjereni da će nakon Hrvatskog proljeća inicirati ustanak u Hrvatskoj. Desetorica članova te skupine stradala su u okršaju s jugoslavenskim oružanim snagama, a devetorica su uhićena i osuđena kao teroristi. Marija Mikac do danas ne zna gdje su pokopana tijela njezine braće.

Međutim, osude i robijanja zbog hrvatstva za Mariju osobno, ali i druge članove njezine obitelji, počinju znatno prije. Marija (rođena 1935. godine u Grabovici pokraj Tuzle) tek je navršila petnaest godina kada je zbog “kontrarevolucionarne djelatnosti, šovinizma i nacionalizma” uhićena i osam je mjeseci provela u samici istražnog zatvora. Ona je zajedno s još 12 mladića i djevojaka uhićena jer su u crkvenom zboru pjevali Lijepu našu, Vilu Velebita, U se vrime godišta, a to se smatralo ustaškim pjesmama. Među uhićenima su bile i njezine dvije sestre, Vera (r. 1928.) i Mira (r. 1932.) Andrić. Sestra Vera bila je osuđena na sedam, a Mira na pet godina zatvora. Marija je nakon istražnog zatvora bila oslobođena, ali je zato njihov brat Petar Andrić (r. 1930.) bio uhićen u Zagrebu i na Vojnom sudu osuđen na šest godina zatvora zbog povezanosti s neprijateljskim djelovanjem sestara u Tuzli.

Njihov je otac nakon toga rasprodao svu imovinu koju su imali u Tuzli i kupio kućicu u zagrebačkom Trnju te obitelj preselio u Zagreb. Marija nije vidjela svoju budućnost u komunističkoj Jugoslaviji, pa je 1958. pobjegla preko granice i te je godine u izbjegličkom kampu u Italiji upoznala supruga. Zajedno s njime odselila se u Australiju, gdje su joj se 1960. godine pridružila braća Ambroz i Adolf koji su poslije postali članovi takozvane Bugojanske skupine. Marija se zbog bolesti supruga vratila u tadašnju Jugoslaviju, u Poreč, iz kojega je dolazio njezin suprug, i ondje ju je zateklo djelovanje i pogibija braće. Kaže da je znala da braća nešto smjeraju, ali nije imala pojma o čemu je riječ. Kada je u lipnju 1972. godine Udba iz Pule u pet sati ujutro došla po nju, ništa joj nije bilo jasno. Držali su je dva mjeseca u zatvoru, a suprugu je tek nakon mjesec dana bilo dopušteno da je posjeti i tada je čula da su joj braća poginula.

Naglašavajući kako je svašta u životu prošla i doživjela, Marija, koja je vrlo živahna i oštroumna starica, ističe da se ne boji nikoga i da joj je stalo do istine. Naglašavajući da je i sama velika vjernica, ipak ima kritičan stav prema Crkvi te kaže da su sigurno krivotvorili dokumente o podrijetlu Ive Andrića. – Sve se može preurediti i krivotvoriti. Uostalom, i normalno mi je da su, ako je svećenik ćaća, oni to zabašurili i prikrili – rezonira naša sugovornica.

“Zamjeram mu pisanje na ćirilici”

No, propitivali smo i dalje. – Što kažete na dio Andrićeve biografije u kojemu se tvrdi da je majka, nakon što je ostala udovica, dvogodišnje dijete dala na čuvanje muževljevoj sestri i njezinu suprugu Ivanu Matkovšiku u Višegrad? – pitali smo Mariju uz napomenu kako se tvrdi da je pisac upravo u Višegradu završio osnovnu školu, a onda se vratio majci u Sarajevo. – O tome ništa ne znam. Niti znam da bi bilo koji Andrići bili u Višegradu – kaže Marija i dodaje da ti podaci uopće ne pobijaju njezine tvrdnje. Osim toga, kaže Marija, i njezin dobar znanac, sarajevski književnik koji je angažiran u borbi oko autorskih prava te pitanja je li Andrić srpski ili hrvatski pisac, jako dobro zna da je nobelovac zapravo fratarski sin.

– Kako to da ste baš sada odlučili iznijeti tvrdnju da je Andrić vaš rođak? – zanimalo nas je. Marija odgovara da je to muči godinama, a osobito svaki put kada se povede kakva polemika o Ivi Andriću. – Muči me to i pitala sam svećenika. Rekla sam mu: velečasni, ja sam na zadnjoj stepenici života. Sedamdeset mi je i sedam godina. Mogu li ja to reći? – kaže Marija i prepriča odgovor koji je dobila, a on je bio kratak i jednostavan: – Istina se smije reći. Ne smije se lagati. I mi svećenici samo smo ljudi.

– Jeste li svjesni da će, kada se objavi, vašu priču gotovo sigurno mnogi osporavati? – opet preispitujemo našu sugovornicu. – Svjesna sam ja da je to škakljiva tema i da se neće svidjeti Crkvi. Mnogi još znaju ovo što sam ispričala, ali ne vjerujem da će se usuditi javno reći. Ja, pak, znam samo jedno. Mi smo Andrići i nismo Srbi, a nije ni pisac Ivo Andrić. Pa nije čovjek mačak da se o njemu ne bi znalo! Ako je Ivo Andrić kršten kao katolik i rođen od majke Hrvatice, kako može biti bilo što drugo nego Hrvat! – žustro polemizira Marija koja je napokon, dok je još živa, odlučila iznijeti svoju istinu o nobelovcu. Ipak, morali smo je upozoriti da je Ivo Andrić pisao na ćirilici i bio, među ostalim, veleposlanik Kraljevine Jugoslavije. – Zamjerate li mu to? – pecnuli smo Mariju, koja je bez sekunde razmišljanja kratko i jasno odgovorila: – Da. Zamjeram mu!