Rodna kuća Đure Đakovića u Slavonskom Brodu srušila se je u naletu vjetra, na sramotu svih onih koji su se trebali pobrinuti da se to ne dogodi. Na mjestu "zaštićenog" objekta kulturne baštine, koji je s vremenom pretvoren u smetlište, javni zahod i okupljalište narkomana i huligana, danas stoji hrpa cigala, drvene građe i smeća.
Derutnoj kućici poznatoga hrvatskog političara, revolucionara i borca za radnička prava, koja godinama umire pred očima Brođana, presudilo je nevrijeme koje se sručilo nad brodskim Posavljem. Pitanje je samo vremena kada će ista sudbina snaći i preostali, prednji dio objekta koji nije u ništa bolje stanju. - Bez obzira na različito tumačenje prošlosti i politikantske izjave iz pojedinih stranaka, ipak je Đuro Đaković povijesna osoba i jako je žalosno što je njegova kuća tako završila.
To je rezultat nepromišljene politike i neodgovornosti vladajućih struktura, pa i vodstva tvrtke koja nosi njegovo ime – rekao je Ilija Maoduš, predsjednik Udruge povjesničara i baštinika Slavonije, Baranje i Srijema. Prema riječima povjesničara Petra Bašića, rušenje kuće rezultat je totalne nebrige Grada, Turističke zajednice i same tvrtke, koji su dopustili propadanje objekta koji se mogao obnoviti za svega nekoliko desetaka tisuća kuna. On smatra da na Đuru Đakovića treba gledati prvenstveno kao na predstavnika sindikalizma, a ne komunizma, jer riječ je o osobi koja je u svoje vrijeme pokretala prve štrajkove.
- Bio je buntovnik i žalio se ako bi radnici trebali raditi sat dulje, ali to je zapravo bilo sindikalno djelovanje u to vrijeme, jer tada nije bilo organiziranih sindikata. Mogli smo tu kuću staviti u funkciju i zarađivati na dolascima tisuća turista, a moglo se dovoditi i školsku djecu koja bi ondje učila o osnovama borbe za radnička prava. Žalosno je što to nitko nije prepoznao – rekao je Bašić. Maloj slavonskoj kući od drva trebao je biti vraćen izgled koji je imala do devedesetih godina prošlog stoljeća, a u financiranje su se trebale uključiti sve tvrtke koje nose Đakovićevo ime, Grad Slavonski Brod, Brodsko-posavska županija i Ministarstvo kulture. Na žalost, sve je ostalo samo na obećanjima.
Spomen park Đure Đakovića u Brodskom Varošu, o čijem su održavanju nekada skrbile bivša općina, mjesna zajednica i SOUR, godinama je bio pravo ruglo na kraju grada. Ako su se po uspostavi hrvatske države njegovom devastacijom neki željeli obračunati s komunističkim naslijeđem, očito nisu imali na umu da je slavna i nekad velika brodska metalska tvrtka, čije ime park s ponosom nosi, jedini pravi brand njihova grada.
Još jedan dokaz da je u Hrvatskoj antifašizma floskula. Da je ovaj ubijao Hrvate nakon i za vrijeme drugog svjetskog rata sve lijevoliberalne udruge bi se digle na zadnje noge s zahtjevima da dovede u red kuća borca za ljudska prava. S obzirom da je Đuro Đaković bio pravi borac za ljudska prava kojeg su srpski žandari ubili jer se borio za pravdu naroda, i usudio se kritizirati kralja Aleksandra, onda ih nije briga. S obzirom da je ubijen na Austijsko jugoslavenskoj granici ne bi se čudio da ga Matula proglasi ustašom. Đuro Đaković je jedan od osnivača KPJ, ali s obzirom da nije ubijao Hrvate, Matuli, Stazičima, Pusičima, Pupovcima i sličnim "antifašistima" nije interesantan! Oni vole samo one "antifašiste" koji su bili saveznici sa Hitlerom do 22. lipnja 1941.