Rohindže - Progonjeni narod bez domovine, državljanstva i građanskih prava

Ima ih oko milijun i nitko ih ne želi. UN ih je nazvao najprogonjenijom i najobespravljenijom etničkom skupinom na svijetu. Konzul Mijanmara u Hong Kongu u pismu diplomatskom zboru iz 2009. godine, napisao je da su Rohindže ružni kao Koboldi (čudovišta iz njemačke mitologije) i time šokirao svoje kolege diplomate. Tragedija s kojom je suočen taj narod složena je i komplicirana, no u podlozi svega je politika mijanmarskih vlasti kojoj je cilj riješiti se Rohindža jednom zauvijek. Tvrde da oni nisu manjina, nego ilegalni imigranti islamske vjeroispovijesti iz Bangladeša i da nemaju nikava prava živjeti u Mijanmaru.

Stvari su se počele zaoštravati 1982. godine kada je tadašnja vojna hunta donijela zakon o državljanstvu. Taj dokument pravo na državljanstvo daje svim etničkim skupinama koje su se na područje Mijanmara naselile prije 1823. godine, odnosno prije početka prvog od tri anglo-burmanska rata. U tom zakonu, koji se koristi sve do današnjeg dana, pravo na državljanstvo dobilo je 135 etničkih skupina, no ne i Rohindže.

Kolonijalni imigranti

Taj prvi rat trajao je dvije godine, a Britanski imperij tada je uspio zauzeti dio Burme, i to upravo onaj na kojem danas žive Rohindže, točnije pokrajinu Arakan, koja danas nosi ime Rakhine. Nakon ove pobjede britanska kolonijalna vlast poticala je da se na novoosvojeni teritorij nasele imigranti iz Indije i Bangladeša. Bili su to uglavnom poljoprivrednici koji su na tim područjima započeli uzgajati rižu i u tome su bili vrlo uspješni. No to muslimansko stanovništvo bilo je trajni predmet sukoba između Burme i Britanaca. Mijanmarske hunte i vlade od 1962. godine tvrdile su da narod pod imenom Rohindže nije živio na tom teritoriju prije 1823. godine, ali i to da je i samo ime toga naroda nedavno smišljeno te da su današnji pripadnici toga izmišljenoga naroda zapravo potomci tih useljenika iz Bangladeša iz kolonijalnog razdoblja i da kao takvi nemaju nikakvih prava tu živjeti.

No neki drugi zapisi iz zapadnih izvora pokazuju da tvo nije potpuna istina. U jednom zapisu iz 1799. godine britanski liječnik Francis Buchanan-Hamilton, koji je radio za Britansku istočnoindijsku kompaniju, posjetio je Burmu i zapisao da je boravio u muslimanskoj etničkoj skupini koja se u davna vremena naselila u državi Arakan. "Oni sami sebe nazivaju Rooingama, starosjediocima Arakana", zapisao je tada doktor Buchanan. No postoje i drugi povijesni zapisi koji potvrđuju da je na tom području stoljećima živio narod muslimanske vjeroispovijesti. To se prvenstveno odnosi na kraljevstvo Mrauk-U koje je od 15. do 18. stoljeća vladalo teritorijem Arakana. Postoje dokumenti iz kojih je vidljivo da su budistički vladari toga kraljevstva cijenili pripadnike muslimanskog naroda i postavljali ih na vrlo visoka mjesta, a sebe su nazivali sultanima. Ima jako puno povijesnih dokaza da upravo to stanovništvo čini okosnicu današnjih Rohindža. Ta etnička skupina vjerojatno je asimilirala doseljenike koji su, prvenstveno iz Bangladeša, počeli pristizati u prvoj polovici 19. stoljeća.

I novija povijest ukazuje nam na to da nije riječ o ilegalnim imigrantima. Nakon Drugog svjetskog rata Rohindže iz zapadne Burme organizirali su separatistički pokret sa željom da teritorij na kojem žive pridruže Istočnom Pakistanu (današnji Bangladeš), a bilo je i ideja da se ujedine s onim što će postati današnji Pakistan. Bilo je i pokušaja stvaranja nezavisne muslimanske države na području Arakana. Nakon što je Burma 1948. godine stekla nezavisnost, tadašnja demokratska vlast koju predvodi premijer U Nu priznaje Rohindže (upravo pod tim imenom) kao punopravne građane koji su uživali sva prava kao i pripadnici drugih etničkih skupina. Imali su i radijsku emisiju na svojem jeziku, tiskali su knjige, a bilo je i zastupnika u parlamentu iz njihovih redova. Premijer je 1961. godine objedinio teritorij na kojem su živjeli Rohindže i omogućio lokalnu samoupravu.

Kalvarija te manjine počela je nakon državnog udara 1962. godine koji je predvodio Ne Win. Čak i neki njegovi bliski suradnici kasnije su posvjedočili da je jedan od njegovih primarnih ciljeva bio da se riješi svih onih koji nisu budisti, prvenstveno muslimana i kršćana. Intenzivne mjere s ciljem lišavanja Rohindža državljanstva počele su 1974. godine. Ne Win im je ukinuo samoupravu koju im je dao U Nu. Do prvog velikog progona dolazi 1978., a do drugog 1991. godine. Više stotina tisuća Rohindža u tom razdoblju izgnano je u Bangladeš, u kojem također nisu dobrodošli.

Taktika osiromašivanja

Otad im se sistematski oduzimaju prava, a Mijanmar tretira Rohindže kao strance i uljeze. Čak i djeca u školi uče da su oni opasni i da žele budističkoj većini oteti zemlju i uništiti njihovu vjeru. Mijanmarske vlasti sustavno rade na osiromašenju te manjine – oduzima im se zemlja i daje budističkim doseljenicima iz drugih dijelova zemlje. Onemogućava im se zapošljavanje, nameću im se posebni porezi kojima se čak onemogućava i sklapanje braka, ograničava se broj djece na dvoje po obitelji, a nemaju nikakvog pristupa sustavu zdravstva i školstva, kao ni komunalne infrastrukture. Nemaju ni pravo glasa. Politika osiromašivanja pokazala se uspješnom – upravo u pokrajini Rakhine siromašnih je 20 posto više nego u ostalim dijelovima zemlje. Siromašenje Rohindža odrazilo se negativno i na budističko stanovništo, koje za to ne krivi vlast, nego – Rohindže.

Stvari su se dodatno zaoštrile nakon što je 2011. godine vlast preuzeo sadašnji predsjednik Thein Sein. On je čak otišao toliko daleko da je od UN-a zatražio pomoć da iz zemlje iseli sve Rohindže ako se pojavi netko tko će ih biti voljan primiti. Prije tri godine došlo je do vala nasilja u kojem je 140 tisuća Rohindža silom moralo napustiti svoje domove. Većina ih je završila u logorima. Vlasti su u te progone bile aktivno uključene, a Human Rights Watch je ustvrdio da je sve to poprimilo razmjere etničkog čišćenja i zločina protiv čovječnosti. Najnoviji veliki, tragični izbjeglički val samo govori u prilog tome da je ta politika rastjerivanja uspješna. Za njih život u Mijanmaru postao je potpuno nepodnošljiv. Thien Sein samo je posljednji u nizu onih koji su odgovorni za tu veliku tragediju. No odgovorna je i međunarodna zajednica koja po tko zna koji put ne čini apsolutno ništa.

>>Mijanmar oslobađa više od 650 političkih zatvorenika

>>Zašto ni nobelovka nije zainteresirana za tragediju Rohingya?